Ave Maria, ora pro nobis peccatoribus!

Ave Maria, ora pro nobis peccatoribus! • • • • •

U podlozi ovog bloga: moj rad - mural sa motivima podravskih vinograda u vinogradu obitelji dr. Marijana Jergovića u Aršanju (reljef: beton + boja).


srijeda, 10. lipnja 2009.

• Autobiografske crtice x •

Svi dobro znamo da je najteže pisati o sebi. Pisali su i pišu i bilježe i drugi o sebi pa zašto ne bi i ja. «Kud Turci tud i mali Mujo» - se kaže. Međutim, ja ću to ipak učiniti jednim ležernim tonom, ali zasnovano na istini, pa će možda nekome biti i zanimljivo.


Podrijetlo prezimena Begović i rasprostranjenost


Prezime Begović danas je rasprostranjeno diljem Republike Hrvatske. Sudeći prema nekim istraživanjima, kao i prema autobiografskim crticama književnika Milana Begovića, Begovići su u početku pojavljivanja prezimena obitavali Hercegovinu i okolicu Imotskog. Na razmeđu 17. i 18. stoljeća nalazimo ih i u Slavoniji, a što je vrlo logično budući da prezime ima osnovu iz arapske, odnosno turske povijesti. Neki predak bio je beg, što je u vrijeme dominacije Turskog carstva u Europi (15-početka 18. stoljeća) bio relativno visoki status na društvenoj i vojnoj hijerarhiji. Podrijetlo prezimena Begović koje je danas jedno od vrlo čestih u Pitomači možemo povezati sa vremenom turske okupacije ovog dijela Hrvatske. Ono se pojavljuje nakon istjerivanja Turaka iz Slavonije. Možemo reči da je sasvim sigurno postanak vezan za određenu plemićku titulu u turskom društveno-vojnom uređenju, što znači da ima porijeklo iz arapskog, odnosno turskog jezika. Smatra se da se radi o deminutivu beg - beg-ić - beg-ović (mali beg - sin begov) itd. Osnova beg- česta je kod prezimena koja su bila duže vrijeme u sastavu Turskog carstva. Tako imamo razne inačice, često i sa predmjevcima: Beganović, Izetbegović, Hasanbegović, Beganić, Rizvanbegović, Begonić, Begić, Begović, Mulabegović... Teško je ustanoviti iz kojeg područja je prva obitelj Begović doselila u Pitomaču negdje odmah nakon 1700. ili čak nakon 1690-ih godina. Migracije koje su uslijedile istjerivanjem turske vojske iz Hrvatske napravile su jednu veliku zbrku krajem 17. i početkom 18. stoljeća.

Novoobnovljeno mjesto Pitomača se poslije istjeravanja Turaka naseljava negdje oko 1700 - 1705. godine. Godine 1710. toliko je ojačalo da u nadbiskupiji dozvoljavaju formirati zasebnu župu svetog Vida. Već u prvim podacima (1714.) o Pitomači nalazimo i prezime Begović. Odakle su ovi Begovići došli teško je reči, međutim sve upučuje na istočnije dijelove Slavonije, gdje ih je na razmeđu 17. i 18. stoljeća zabilježeno više obitelji. Spomenimo da su svi kućedomačini rimokatoličke vjere (sudeći po imenima) a dosta ih je zabilježeno između ostalog i u selu Vetovo ("Vehto") - tvrđava Vetovo (Miko Begovich, Joso Begovich, Matok Begovich, Pavo Begovich i Bartol Begovich), a Begovića te 1702. godine ima i u selu "Bessania" (Bežanija): Thomo Begovich. 1830. godine ima ih u Pakoštanu itd.

Begovića danas ima i u Mađarskoj i to u mjestima sa pretežito hrvatskim pučanstvom. Tu su najvjerojatnije došli u vrijeme neke od migracija u 19. stoljeću, u vrijeme Austro-ugarske monarhije, kada su granice bile sa Mađarskom otvorene. Prema novijim popisima u Hrvatskoj (1971.) možemo vidjeti rasprostranjenost ovog prezimena u Hrvatskoj i broj nositelja. Ovo je prezime zastupljeno gotovo na cijelom prostoru RH. Iste godine u Pitomači je zabilježeno članova prezimena Begović 189 (56), 13 (-).


Begovići u Pitomači


Kako sam spomenuo Begovići su u Pitomaču došli najvjerojatnije iz istočnijih krajeva Slavonije. Između sto prezimena koja se spominju u Pitomači do 1732. godine je i obitelj Begović.

Kako je ovo područje u 18. stoljeću, pa sve do 1870-ih bilo u sastavu Vojne krajine, njezini su stanovnici, odnosno krajišnici - graničari imali veće pogodnosti od stanovnika (uglavnom kmetova) susjednog područja prema Virovitici gdje su bila vlastelinstva, npr. sa Pitomačom, odnosno Sedlaricom graničilo je Bukovačko vlastelinstvo (npr. Turnašica je bila u sastavu vlastelinstva, a Sedlarica nije). Krajišnik je dobivao stanovitu količinu zemlje u tzv. "leno", a za uzvrat je u dobi od 18 do 60 godina starosti služio cara kao vojnik i morao se boriti širom Austro-ugarske monarhije. U to doba krajišnik je sa familijom živio u zadrugama, pa je stoga broj članova obitelji ponekad bio vrlo velik. Jer, kako se tko ženio i rodio djecu svi su oni ostajali u istoj kući i na istom kućnom broju. Ovo govorim stoga da bude slika jasnija kada dođe do cijepanja kućnih zadruga i stvaranja novih kućnih brojeva, kada je neki od članova dobio dio zemlje, oruđa i mertuča i osnovao novu obitelj, izgradio novu kuću i dobio novi kućni broj. Upravo je stoga u drugoj polovici 19. stoljeća došlo do zbrke kod pračenja rodoslovlja na području nekadašnje Vojne krajine, prema tome i Pitomače. Npr. prvi s određenim prezimenom koji je doselio u Pitomaču, dobio zemlju, izgradio kuću i formirao obiteljsku zajednicu bio je npr. 60 po redu (tj. bila mu je kuća 60 u mjestu) pa je dobio kućni broj 60. Kada se netko iz iste obitelji nakon 30 godina, na primjer, odselio iz iste kuće i osnovao novu zajednicu, te napravio kuću, dali na zemljištu njegovog oca ili na zemljištu oca supruge negdje na drugom mjestu u Pitomači, tada je već u međuvremenu bilo izgrađeno 100 drugih kuća, pa je ista nosila broj 160, pa se često znalo dogoditi da je kućni broj npr. 18 susjed kući koja nosi broj 362 ili koji drugi. Situacija se mijenja u vrijeme poslije oko 1900. godine kada ulice dobivaju nazive, međutim stvar se nije razjasnila sve do poslije 1920.-ih godina, kada su ulice definirane poimence i svaka tada postojeća kuća dobila novi broj.

Istraživati ovo prezime u Pitomači počet ćemo na prvom kućnom broju gdje su zabilježeni Begovići. To je kbr. 20, odnosno prvo mjesto gdje je doselilo prezime Begović bila je kuća izgrađena 20-a po redu. Da li je to bilo na tzv. Gredi (danas ulica M.P. Miškine i Tina Ujevića) ne znamo pouzdano, ali vjerojatno da. Sa tog mjesta begovićeva krajiška zadruga se postepeno cijepa i formiraju se razne druge grane prvotne porodice od kojih su pak nastale razne obitelji Begović koje danas smatraju da nemaju obiteljske veze sa nekim drugim Begovićima u Pitomači. Tako danas imamo čak desetak obitelji koje su familijarno odvojene širom Pitomače i okolice. Ovom ćemo zgodom prikazati rodoslovno stablo obitelji Begović i to špicnamena "Fric", kojemu pripadam ja i koje danas u Pitomači imamo 3, odnosno 4 obitelji, a koje ne znaju u potpunosti svoju međusobnu vezu posljednjih stotinjak godina. Prikazat ćemo obiteljsko stablo sa kbr. 185 u Pitomači, za koje se sasvim sigurno ne može reći da ima stanovitu vezu sa nekim drugim "Fricima" u Pitomači unatrag do oko 1800. godine. Dakle Begovići u Pitomači svoju osnovnu "diobu" počinju još u 18. stoljeću, a kada i kako vrlo je teško ustanoviti. Kada se to dogodilo neznamo. Danas imamo Begovića sa više nadimaka. Na primjer: Šlurica, Fric, Jantol itd. Ujedno je ovaj nadimak jedan od "znakova" raspoznavanja pripadnika prezimena (loze) Begović, međutim i ovdje nitko ne zna vezu između dvije, odnosno 3 ili četiri odvojene loze "Frica" stariju od oko 170 godina. Na primjer Begoviće (Frice) oko god. 1840. već imamo 3 poznate zasebne loze.

Stoga ćemo ovom prilikom prikazati rodoslovlje (konkretno) obitelji Begović i to počev sa Lidijom, Damirom, Draženom i Brankom Begović – odnosno sa mnom, koji su osnovali svoja nova obiteljska stabla (A) u Pitomači - danas ulici J. J. Strossmayera i Otrovancu.

Unatrag 200-tinjak godina ovi "Frici" mogu se pratiti pouzdano u 9 generacija. Kratku priču o obitelji Begović, odnosno "Fric", započet ćemo sa Mirkom Begović (rođ. 1827.) vjenčanim sa Marijom r. Rešetar (rođ. 1828. godine) a koji su živjeli na kbr. 185. Mirko je imao dvoje braće: Franju i Đuru. Oni su bili djeca Stjepana rođenog 1803. godine. Mirko je imao 2 djece. Antuna rođ. 1855. oženjenog za Doru r. Đurtan (r. 1869.) - kbr. 382. i Matu (rođ. 1865. oženjenog za Mariju r. Kovač. (rođ. 1873.) na kbr. 830. Za navedenu lozu važno se pozabaviti sa kbr. 382. Antun Begović i Dora r. Đurtan imali su 4 djece. Stjepana (rođ. 1881.), Rozu (r. 1886.), Josipa (r. 1891.) i Nikolu (r. 1894.) koji je umro iste godine 13.9. Roza nije bila vjenčana niti je imala djece, ali je Josip bio oženjen za Jelu r. Prepelec (1 put) i drugi put Jela se vjenčala za Ivu Došlina (16.11. 1919.) nakon Josipove smrti 1915.. Stjepan Begović i Kata r. Čerepinko su imali 5 djece (vjenčani su 16. studenoga 1904. godine). Prvo dijete je bilo Elizabeta (r. 1906.), zatim Jela (1907.), Ana (1909. - vjenčana 27.11. 1929.), Ivan (1912.), te Božidar (1914.). Ivan je sa Trezom r. Paša imao 3 djece, a Božidar sa Anom r. Jakupec 4 djece (Vidi obiteljsko stablo - Status animarum). Ivan je imao Matu (r. 1938.+1938.), Josipa (1941.) i Vjekoslavu (1944.), a Božidar Jelenu (1937.+1938.), Martina (1939.+1990.), Ivana (1941.+1990.) i Mariju (1945. + 2006.). Božidarova nasljedna loza sa njime je prekinuta budući da nitko u nasljednom nizu nije imao muške djece. Osnovna podjela zadruge dakle bila je već početkom 1860-ih godina. Spomenimo da je tada u Pitomači bilo ukupno oko 120 nosioca prezimena Begović (ako ne i nešto više) - svih grana. Ova zadruga tih je godina brojila (kbr.382 ) ne više od 8 članova. Oko 1900. godine taj se broj znatno nije povečao - govorimo o kbr. 382.

Mirko (r. 1827. vj za Mariju r. Rešetar r. 1828. kbr. 382), Franjo (r. 1822. vj. za Baru r. Demšić r. 1823. kbr. 185.) i Đuro (r. 1830. vj. za Maru r. Kovač r. 1843. kbr. 598) djeca su Stjepana Begovića (rođ. 1803. godine) -"Stephanus Begovich". Stjepan je imao brata Miju rođenog 1815. godine. Čini se da se od Stjepanovog brata Mije odvojio ogranak zvan "Jantoli". Zašto - za sada još uvijek neznamo. Mijo i Stjepan bili su djeca Josipa Begovića rođ. 1784. godine. Koje je godine i s kime vjenčan Josip ne možemo točno utvrditi. Vjerojatno je to bilo 1802. godine. Sređivanjem matičnih knjiga i izradom novije varijante Status animaruma moći ćemo doći do preciznijih podataka iz 18. stoljeća vezanih za obitelj Begović, odnosno "Frice".

Moj otac Ivan Begović oženio je Mariju rođ. Stanovuković. Ona je rođena 1942. a majka joj je bila, moja baka Ivana rođ. Tišljar (rođ. 1919 + 2003.) iz Otrovanca, ali porijeklom iz Podravskih Sesveta. Njezina majka Katarina Tišljar rođena Palaić (r. 1897 + 1980.) bila je porijeklom iz Podravskih Sesveta, a bavila se pisanjem pjesama i raznih zapisa u obliku dnevnika. Bila je udana za obrtnika stolara Ivana Tišljara koji je ubijen u u prvoj polovici 1945. godine. Ivana Tišljar udana Stanovuković (za bogatog veleposjednika Mihaela-Majka iz Starogradačkom Marofa koji je dugo vremena živio u Americi), a zatim Španić (za Matu Španića) imala je troje djece: Marijana (r. 1941.), Nadu (r. 1945.) i, moju majku, Mariju (r. 1942.). Ivana je imala i četvero braće i to Dragutina i Tomislava, koji su rano umrli, te dvije sestre, Agnezu (koja živi u Zagrebu) i Celinu (koja živi u Australiji). No, o mojim precima ćemo nekom drugom prilikom.

Otprilike ovo je moje kratko i službeno rodoslovlje i moje loze Begovića. Kako je krenulo od mene saznat ćete u nastavku.

Ukratko mogu sažeti svoj dosadašnji život • dinamičan, raznovrstan, sa brojnim promjenama mjesta boravišta, prepun raznih zbivanja, često neuobičajenih...


*****************************


PITOMAČKE NOVINE

Godine 2001. (u travnju) moja supruga i ja pokrenuli smo po prvi put u Pitomači i okolici lokalne novine pod naslovom "Pitomačke novine". Novine su izlazile oko 3 godine i tiskano je više od dvadeset brojeva. U ovaj dio stranice uvrstio sam i navedene novine budući da je u njima sažet jedan dio povijesti Pitomače, kao i moga života. Stoga ću u nastavku faksimilima (scan) prikazati sve ono što je pisalo u "Pitomačkim novinama" (od 2001-2004.).


Pitomačke novine br. 1 (2001.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Izvrstan prikaz prastare kineske legende o nimfi iz rijeke Lou gdje su u rukopisu od prije tisuću i više godina naslikana stabla ginka! Možda je ovo neobićno, međutim ginko u Hrvatskoj raste već više od 230 godina - prema tome važno je predstaviti ovu izvanrednu obradu navedene legende, odnosno pjesme ! SJAJNO! Ovakva je priča: "Nimfa rijeke Lou (Luo)" - kopija originalnog slikovnog prikaza iz oko 1100. godine (dinastije Song) pjesme kineskog pjesnika Cao Zhi (192-232. g. prije n. e.) - je u podlozi ovog spota. Stara kineska pjesma govori o susretu, razmišljanjima i nemogućoj ljubavi pjesnika sa nimfom kineske rijeke Lou (Luo). Na slici su u više navrata prikazana stabla ginka. To je pjesma poznata pod originalnim nazivom "LuoShenFu". Originalni i najstariji slikovni prikaz iste pjesme potječe iz 4. stoljeća kineskog slikara-pjesnika Gu Kaizhi-a (cca.344-405. g.). U ovom video-foto spotu prikazana je ta pjesma na moderan način - digitalno obrađena. Watch and listen!