Ave Maria, ora pro nobis peccatoribus!

Ave Maria, ora pro nobis peccatoribus! • • • • •

U podlozi ovog bloga: moj rad - mural sa motivima podravskih vinograda u vinogradu obitelji dr. Marijana Jergovića u Aršanju (reljef: beton + boja).


srijeda, 10. lipnja 2009.

• A sada o meni •

Komplikacije u mojem životu počele su već samim mojem rođenjem. Rodio sam se na starinski način, kod kuće i to u staroj krajiškoj Fricevoj kući na «Gredi», današnjoj ulici Pavleka Miškine. Tada je to bio broj 18. Naime, u rodnom listu piše da sam se rodio 1. studenoga 1962. odnosno na Sesvete (Svi Sveti), što i je i nije točno. Moja majka kaže da su me taj dan krstili, pa su ujedno zapisali da sam se taj dan i rodio. Ona kaže da sam se rodio dva dana ranije, međutim, moje bake su isčupale još dva datuma, 28. listopada i 29. listopada. Komu sada vjerovati. Dakle, rođendan moram slaviti od 28. listopada do 1. studenoga. Eto ti, u znaku škorpiona sam, a zasigurno su me radili neke hladne noći u veljači iste godine.


Prvih godina života teško se sjetiti, i gotovo da se sve događalo nekako kroz maglu. Živjeli smo na «Gredi» gdje sam se i rodio - sve do 1968. kada moj otac odlazi raditi u Rijeku, a potom u centar konfekcijske svjetske industrije, Paris, budući da je bio krojač. U Parizu je ostao sve do početka 1980-ih godina. E, od tada (nekoliko godina nakon rođenja) pa narednih desetljeća sa mnom se Dragi Bog nahitavao na svakakve načine i po raznim mjestima i državama. Završetak (nadam se da će tako i ostati) mojeg lutanja završio se u malom selu južno od Pitomače, na starom obiteljskom imanju sa starom, 1920. godine izgrađenoj kući u Otrovancu, blizu vinorodne i šumovite Bilogore i to krajem 1990-ih. Tu neka i krepam. • Nadam se da i hoću baš tu otegnuti papke i da će mi tu negdje ostati kosti.
Kao i svaka mama, pa tako i moja mama kaže, da sam kao mali bio i zločest i dobar, i nekoliko puta jako bolestan tako da sam skoro bio otpisan. Kaže da nisam kakio duuuuugo. I onda nekako konačno se to normalizirao, pa bi joj se uneredio obično iza ormara ili pak iza vrata. Sjećam se da sam na «Gredi» imao jednog dobrog prijatelja Jozinu Tambolaša s kojim smo radili psine. Npr. vezali smo noge staroj kobili Zori mojega zločestoga bogatoga djeda Božine Fricevoga, stavljali «drotene brnjice» kravama, a ljeti poskrivečki u bušpanovoj živici pored nove, današnje kuće Fricov na «Gredi» izgrađenoj 1966.-67. godine, natezali i mjerili pimpeke i za njih vezali polovice cigle ili kamenje da nam budu veći...


Doba školovanja


Prvi razred pohađao sam kod svoje bake Ivane u Otrovancu 1969/70. Predavao mi je učitelj Baronica. Nije bio problem završiti sa odličnim ili vrlo dobrim, već je bio problem odlaziti na nastavu. Rezultat prosječan: izostao 24 sata, neopravdano 3, opći uspjeh vrlo dobar, likovni vrlo dobar... Dobro se sječam mojega djeda (ne pravoga) Mate Španića koji se 1980. godine objesio u spremištu za kukuruz («virjanu») jer nije mogao podnesti svoju tešku bolest. Bio je to sjajan čovjek kojemu je sudbina namjenila bezbroj bolesti koje je travama i raznim ljekovitim biljem pokušavala liječiti moja baka Ivana. To je bio razlog što se ona počela baviti ljekovitim biljem, sakupljanjem, ali i uzgojem. Već naredne godine prelazim u osnovnu školu u Pitomaču u razred učiteljice Marije Hrvatić. Tu sam naredne dvije godine i tu sam stekao nekoliko dobrih prijatelja sa kojima sam ostao u kontaktu i naredno vrijeme: kao što je Davor Pavlić, Zoran Forko - Zoki, Josip Špiranec – Cošo, Josip Bajsar - Piksi, Stanko Zeko, Damir Brzović - Brcko, na žalost pokojni Zvonko Grudić – Fafto i dr. 1971. godine rodila mi se sestra Lidija. Početkom 1972. godine prekidam školovanje u Pitomači i odlazim k roditeljima u Pariz i tu polazim francusku školu do početka 1975. godine. Period koji sam proveo u Francuskoj ostavio je za uvijek traga u mojem životu. Priroda posla roditelja bila je takva da smo se dosta selili po ogromnom gradu Parizu, a jedno vrijeme živjeli smo i izvan njega. Tada se u školi bivalo gotovo cijeli dan, tako da sam već nakon pola godine bivanja po francuskim školama počeo zaboravljati hrvatski jezik. Što se gotovo i dogodilo, jer moji nisu imali vremena baviti se sa mnom. U međuvremenu kada se nije održavala karakteriziralo je lutanje Parizom kojega sam toliko upoznao da i dan danas nemam problema oko snalaženja u starom dijelu grada. Bila je prava sreća da je tadašnja SFRJ imala organizirana po dva sata tjedno polaženje nastave za «nacionalne grupe» kako se ne bi zaboravio tadašnji «hrvatski ili srpski» jezik, jer je tadašnji francuski program školovanja bio takav da vrlo brzo izgubiš svoj nacionalni identitet. Kasnije sam to shvatio zašto je tako – pa francuska je imala mnogo kolonija, a u Parizu je bilo mnoštvo nacija – to je bio jedini način držati sve pod kontrolom. Jugoslavenska škola se održavala u jednoj prostoriji nedaleko rijeke Sene, točno preko puta Eiffelovog tornja, a učila su se dva predmeta, «Hrvatski ili srpski jezik» i «Moja domovina SFR Jugoslavija». Konkretno ja, dobio sam 27. lipnja 1973. svjedodžbu ispisanu na čirilici sa ocjenom «dobar». Nekako krajem 1974. pa do početka 1975. godine u nekoliko navrata pokušava se riješiti moje seljenje natrag u Hrvatsku. Iz raznih obiteljskih razloga odlučeno je da se vraćam i da idem u školu kod moje tetke Agneze, sestre bake Ivane, koja se nalazila u Gornjim Rajičima koji se nalaze između Novske i Okučana. Ovdje sam gotovo pola godine. Tada je Rajič izgledao sasvim drugačije u odnosu na period nakon Domovinskog rata, kada je bio pod srpskom okupacijom od 1991. do 1995. i od kada moja teta Agneza više ne živi u tom nekada krasnom mjestu – jer su ju Srbi istjerali, i jedva je, zajedno sa kčerkom Đurđicom, izvukla živu glavu dok su četnici kuću spalili. Živjeli smo na kraju aleje dudova (tzv. «dudnjaka») u prekrasnom i romantičnom predjelu pored željezničke postaje. Sječam se da je moja teta bila vrlo pobožna, pa sam i sam takav postao. Znam da sam svaki dan odlazio u crkvu na «svibanjske pobožnosti». U Rajičima mi je najteže bilo, iako sam brzo našao nove prijatelje, što sam pomalo zaboravio hrvatski jezik, a u školi se nučio samo ruski. Bila je to katastrofa. No, ni u Rajičima ne ostajem dugo. U tijeku šestog razreda osnovne škole roditelji me sele u Pitomaču. Tu dolazim u razred mojih prijatelja od prije nekoliko godina i to razredniku Pavlu Banu. E sada konačno ostajem u jednom mjestu i jednoj školi sve do završetka osmog razreda, međutim nastavak školovanja opet me je odveo na razna mjesta.

Dolaskom u pitomačku osnovnu školu počeo sam se osjećati upravo kao kod kuće usprkos sada novom jeziku kojega sam morao učiti. Nakon francuskog i ruskog u Pitomači nisam imao drugiog izbora nego izabrati njemački i njega sam morao učiti još nekoliko godina. Završetkom osnovne škole zakačila me školska reforma Stipe Šuvara, pa sam morao završiti i taj dio obrazovanja. 1977. godine upisan sam u srednju školu u Đurđevac, ali, kako je većina mojih vršnjaka već krenula u školu u Viroviticu uspio sam se na brzinu prebaciti i pridružiti im se u Virovitici. U toj školi ostao sam do završetka tzv. pripravnog stupnja. Do tada i u vrijeme školovanja u Virovitici zanimalo me što-šta. Još u osnovnoj školi primjetili su da imam sluha za glazbu, pa su mi roditelji kupili harmoniku i upisali u Osnovnu muzičku školu. Nju sam (28. lipnja 1975.) završio sa odličnim u sviranju harmonike, a za solfeggio sam dobio vrlo dobar. No, glavna preokupacija počele su mi biti likovne umjetnosti i povijest - općenito. Ne bi vjerovali, ali to stoji i u svjedodžbi, da sam u prvom razredu srednje, u kojem razredu sam imao i prvu samostalnu izložbu (1978.) na katu današnje «stare» gimnazije i bio među prvih desetak članova (uz Josipa Šimića, Strmečkog, Romaja, Idžojtičke...) kod osnivanja današnjeg Likovnog kluba «Nikola Trick» (tada LIK Virovitica) – imao jedva dvojku iz likovnog.

E, te dvije godine srednje u Virovitici bilo je krasno razdoblje. 1976. moji su roditelji završili novu kuću u Dravskoj ulici (kbr. 43) u Pitomači pa smo se ovdje i preselili. No, i dalje su radili u Parizu, dok sam ja živio uglavnom sam u toj ogromnoj kući. U prizemlju kuće preuredio sam jednu sobu za atelier i knjižnicu, dok su druge prostorije služile kao moj stambeni prostor ili za prijatelje. U sredinu ateliea smo donijeli jedan ogromni panj, dok se cijela moja klapa, moje društvo, okupljalo većinom kod mene. To nam je odgovaralo budući da sam bio sam. Bilo je tu zaista raznih i beskonačnih druženja, pjesme... Bilo je to stvarno krasno vrijeme. Da sve ne bi izmaklo kontroli roditelji su dogovorili sa raznim prijateljima i familijom da malo pripaze. O meni je (ili su) vodila brigu, odnosno bio sam pod nadzorom moje bake Ivane, strica Panke koji je bio sekretar u tada velikom Poljoprivrednom dobru «Borik» (Branko Žilinski i njegova žena Jelica, budući da su bili kod nas na stanu u vrijeme dok su gradili svoju kuću u Strossmayerovoj), zatim kumovi Ruža i Franjo (policajac) Matušan, pa policajac, tada milicajac Drago Pantelić itd. Nek me vrag odnese, ali to su bili dani. Teško ih je sve upamtiti, ali mi je ipak ostalo lijepih uspomena.

Imao sam odlično društvo srednješkolaca kao što je moj i danas veliki prijatelj Damir Kralj – Skako, kojega je sudbina kasnije odvela u Njemačku. Priča ove obitelji Kralj specifična je tako da ju je vrijedno u kratkim crticama opisati. Njemu je otac bio Milan i mama Lenka. Zanimljiva je priča Milana Kralja koji je bio sudionik Drugog svjetskog rata, ali i njegova kasnija supruga Lenka. Naime, u jednoj raciji njemačke vojske u jednom zagrebačkom kinu (porijeklom je bio Zagrebčan) mobilizirali su ga i odveli na afričko bojište. Već se tada zanimao za zrakoplove, pa je postao ratni pilot, međutim ubrzo je prebjegao u Kraljevsko englesko zrakoplovstvo. Sudjelovao je u akcijama saveznika u borbama protiv Rommela, gdje je jednom prilikom bio srušen i ranjen. Nakon oporavka bio je prebačen u jednu bazu za održavanje aviona, a potom u Bari u Italiju. Lenka je pak bila sudionik NOB-a, kao partizanka, a udala se za tadašnjeg poznatog prvoborca Akrapovića i radila poslije rata kao sekretarica u MUP-u Hrvatske. Sa njim je odmah poslije rata imala dvoje djece (Vjeru i Zvonimira), a nakon rastave prestala je raditi u MUP- i zaposlila u jednoj prevozničkoj tvrtci. Milan je nakon rata radio kao vozač u istoj tvrtci,a poslije taksija i tako je upoznao Lenku sa kojom se i oženio. Ona mu je bila šesta supruga po redu, ali sa kojom je dočekao starost i smrt. Iz tog braka rodio se u Zagrebu 1961. Damir Kralj. Nedugo zatim svi zajedno odlaze u Njemačku, da bi se Lenka i Damir vratili u Hrvatku i to u Pitomaču 1975. godine. Sudbina je htjela da se naš život često isprepliće, a posebno nakon Domovinskog rata. Nakon srednje škole Skako je u Virovitici završio šumarski smjer, u Pitomači se, kao i večina generacije oženio imao dijete, zatim razveo, a potom 1988. otišao u Njemačku gdje i danas živi i uspješno radi. U vrijeme srednje škole Skako nas je iznenađivao nabavljanjem (iz Njemačke) gramofonskih ploča tada poznatih rock sastava i imena, kao što je AC/DC, Ted Nugent... Nikada neću zaboraviti kada je nabavio vrhunsku stvar «TNT» «ejsidisija». Bila je to prava ludnica. Moj otac, koji je tada još uvijek radio u Parizu, i usprkos boravku u kulturnoj metropoli bio po većini pitanja déja vu, vidio je da slušamo nekakvu ludu muziku, pa je jednom zgodom donio iz Francuske singlicu Roling stonesa «Respectabl» i jedan skupi slikarski kist. Znam da mi je rekao «na, slušajte te gluposti, a znaj da ti je nedavno vmrl jeden takav kakav si ti, a za čas bu i drugi» - radilo se o Picassu i Daliju. Tih godina ipak mi je otac u Parizu na "buvljaku" kod Sene kupio i nekoliko knjiga o umjetnosti i nekoliko starih knjiga među kojima je bila i "Korabljica" Kačića-Miošića.

Od ostalog društva iz toga vremena moram spomenuti Damira Jambreka – Đemu koji nam je često svirao na gitari. U ekipi je bio Josip Špiranec - Cošo, Zvonko Tomljanović – Baja, Damir Giba – Crnja, Forko Zoran – Zoki ili Foka, Zlatko Petak – King, Davor Pavlić – Dado, pa cure Maja Kovačić, kasnije Forko, Goga Barčan, Ivka Kukec, Željka Krapec i tako dalje i tako dalje. Oko 1977. godine našoj ekipi pridružuje se (ili se mi pridružujemo njemu) nešto stariji Josip Šimić - Šima (rođen odmah nakon drugog rata - 1947.), naš poznati slikar i kipar koji je već do tada imao svoju specifičnu životnu priču.

Bio je to prvi veliki i važan čovjek u mojem životu. Joza Šimić, oženio se iz Špišić Bukovice (za učiteljicu Katarinu Šimić rođenu Toljan, koja je kasnije postala ravnateljica današnje pitomačke osnovne škole), a slikarstvom i kiparstvom bavi se od početka 1970-ih godina. Njegova prošlost, prema njegovom pričanju, bila je do tada vrlo šarolika i posebna (uglavnom tajnovita). Jedno vrijeme bio je čak u Legiji stranaca, a neko vrijeme i u zatvoru radi pljačke Strossmayerove galerije u Zagrebu kojom je prigodom ukradeno više vrlo rijetkih djela starih majstora (početkom 1970-ih). U zatvoru je završio igrom slučaja jer je bio neznačajno umiješan u tu pljačku. Tu je počeo slikati i kipariti, dok je kasnije radio u Njemačkoj kao maser.... Za nas tada balavce bio je pojam, međutim vrijedan i odličan slikar i čovijek sa kojim se moglo kontaktirati na sve moguće načine. Već tada Šima je razumio mladu generaciju. Možda smo si «pasali» budući da smo bili sličnog tipa, pomalo ekscentričnog, posebno ja?! Njega sam morao spomenuti jer sam sa Šimom u vezi ostao i narednih dvadesetak i više godina, tj. sve do danas. On se nakon nekog vremena i brojnih lutanja 1980-ih i 1990-ih, skrasio pored rijeke Drave, u Šašnatom Polju pored Pitomače, gdje na svojem imanju prepunom životinja (konja, mačaka, pasa...), «života» i događanja svakodnevno ugošćuje brojne prijatelje i znatiželjnike, željne normalnog života i života u prirodi sa životinjama. Tu, na samoj obali velike rijeke danas slika svoje prekrasne akvarele ili pastele, ulja ili, pak, kipari nešto iz drveta ili kamena. Moram spomenuti da sam kod njega 1981. godine čak bio i na «službenoj praksi», kada je on u ljetu iste godine u vinogradima u Milanovcu kod Virovitice radio repliku stare, srednjevjekovne, stare slavonske kuće pokrivene slamom. Kasnije ju je uspio dobro prodati.

U Ljetu 1979. odlazim na ljetne praznike roditeljima u Pariz. Išao sam vlakom potpuno sam iz Zagreba do Pariza. Tu sam obnovio sjećanja, obišao Pariz pješice popreko i naokolo. Nakon povratka trebao sam se upisati u neku školu i nastaviti školovanje. Moj je otac forsirao dvije stvari, a to je auto mehanika i elektronika. Da završim nešto takvo kako bih mu mogao popravljati auto ili televizor. Upisao me je u neku školu za auto mehaničare u Ljubljani, međutim, to je propalo jer sam ja htio u nekakvu «umjetničku školu». Vodio me u Ljubljanu, pokazivao školu, stan itd. međutim – uzalud vam trud svirači. Nisam se dao. Nakon toga upisao me je na prvi semestar u tadašnji Školski centar «Ruđer Bošković» u Zagrebu. Bio sam na prijemnom ispitu i prošao, pa sam bio i upisan. No, moji su roditelji otišli u Francusku, a mene je trebala moja baka Ivana iz Pitomače nakon nekog vremena otpratiti na vlak za Zagreb u «Ruđer Bošković». Nisam više znao kako izbjeći odlazak, pa sam na jednu stranu vagona ušao, tako da baka vidi, a kada je vlak krenuo na drugu stranu brzo izašao. U međuvremenu kada sam već bio primljen u «Bošković» išao sam i na prijemni ispit u Školu primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, slikarstvo i grafiku, međutim, i tada su po odjelu primali maksimalno desetoricu, a ja nisam imao «veze» i nisam bio primljen. I tako je na kraju završio pokušaj nasilnog školovanja. Da mi ne propadne godina na brzinu mi je sestrična (kćerka od bakine sestre Agneze) Branka Klaričić rođena Kušek (tada ravnateljica Dječjeg doma na Ribnjaku kod zagrebačke katedrale), koja je bila dobra prijateljica sa akademskom slikaricom Dubravkom Babić, kasnije rektoricom Likovne akademije u Zagrebu, uredila dvosemestralnu vanrednu školu (na Pantovčaku) crtanja, slikanja i plastičnog oblikovanja. Tako sam dobar dio 1979. i 1980. godine proveo ili u Zagrebu na Pantovčaku ili u Pitomači u svojem atelieru u Dravskoj ulici u Pitomači. No već iste godine Dubravka Babić pomogla mi je pri upisu na Primjenjenu umjetnost, pa sam i upisan u klasu akad. slikara i grafičara Hrvoja Ljubića. U primjenjenoj ostajem do sredine 1982. godine. U Školi za primjenjene umjetnosti upoznao sam mnogo sjajnih ljudi. Sredinom 1981. odlazimo na školsko putovanje u Sarajevo, a na samu novu godinu 1982. godine, 1. siječnja, umire nam naš poznati kipar Frano Kršinić. Sjećam se da je moju klasu zapala čast na sprovodu nositi vijence tome velikom čovjeku koji je bio pokopan na Mirogoju.

Svih tih 5-6 godina uglavnom sam se bavio slikanjem, čitanjem, raznim istraživanjima lokalne povijesti, pa sam tako 1981/82. godine (zajedno sa mojim tadašnjim školskim kolegom Damirom Brzovićem) objavio i svoj prvi pisani članak u varaždinskom Muzejskom vjesniku, a koji se je odnosio na bacanje smeća na Pitomači poznatom srednjevjekovnom lokalitetu na «Črlenoj Klisi» (vidi foto – «Muzejski vjesnik» br. 5). Do završetka 1982. godine već sam izlagao svoje slike na više skupnih izložbi udruge LIK Virovitica (Virovitica, Mađarska, Križevci).


Period od završetka školovanja do Domovinskog rata


Sredinom 1982. godine završio sam Školu primjenjenih umjetnosti i u srpnju («julska klasa») otišao na odsluženje vojnog roka, u JNA, i to u Beograd. Tu mi se nasmiješila sreća, pa sam već nakon samo mjesec dana zajedno sa jednim arhitektom Šeharićom (mislim da je bio iz Bijeljine), dobio zadatak da naredne pola godine uredimo Memorijalnu zbirku posvećenu Josipu Brozu Titu u Centru za visoke vojne škole na Banjici gdje je Tito 1975. godine dobio počasni doktorat za vojne znanosti. Nakon toga Tito je ostavio mnoštvo vlastitih predmeta (poklona od Indire Gandi, Fidela Castra, Nehrua i Nasera i dr.) navedenom centru, a mi smo trebali osmisliti postavu te ogromne muzejske zbirke. Znam da nam nitko nije smio ništa, a mi smo pušili Titove cigare (koje mu je bio slao Castro) ili pak «Kent», kojega je on također volio pušiti. U kutije gdje su stajale Titove cigarete nakon ukrađenih i popušenih mi smo stavljali «Jugoslaviju» ili tada popularne cigare «Kratke domaće». Nakon što smo završili muzejsku postavu početkom 1983. godine, zbirku je otvorio tadašnji admiral Branko Mamula, nama dao dugo nagradno odsustvo i do ljeta iste godine već sam bio kod kuće – u Pitomači. I što sada. Iznenađenje. Moji su se roditelji, u međuvremenu dok sam ja bio u JNA, sasvim vratili iz Pariza i razveli - na moje zaprepaštenje.

Moj je otac (koji je umro pred početak Domovinskog rata i u vrijeme nacionalnih i političkih previranja u Hrvatskoj) po zanimanju bio krojač. U Francusku je otišao sa nekolicinom prijatelja po struci ili pak sa onima sa kojima je bio u rodbinskoj vezi. Otišao je trbuhom za kruhom, jer život početkom 1960-ih nije bio nimalo lak iako su njegovi roditelji bili relativno dobro stojeći poljoprivrednici, međutim kada je došla snaha Marija, moja majka – došla je do izražaja poznata podravska netrpeljivost između snahe i svekr(i)ve. Stoga se trebalo što hitnije osamostaliti. Tako je i krenulo. Prvo se rušila stara kuća na «Gredi» gdje sam se rodio, zatim radila nova, nakon toga je uslijedila podjela i konačno odlazak iz iste kuće bez obzira koliko je tko doprinjeo izgradnji te nove kuće. Početkom 1970-ih moji kupuju gradilište u Dravskoj ulici u Pitomači i nedugo zatim tada poznati zidarski majstor Đuka Makvić, koji je bio poznat po izgradnjama i obnovama crkava i kapelica, gradi nam novu veliku kuću. U toj se kući živjelo sve do njezine definitivne prodaje 1988. godine. Iako svega desetak godina boravka u intervalima, ta mi je kuća ipak ostala u sijećanju. U Francuskoj je moj otac radio sve do 1982/83. Po prirodi je bio zagriženi Hrvat - nacionalista. Pariz 1970-ih godina bio je prepun i Srba i Hrvata, kao i onih koji su bili nastrojeni i ustaški i četnički. Postojale su posebne gostionice gdje su zalazili Srbi, a i one za Hrvate. No često je dolazilo do žestokih sukoba, gdje je sudjelovao i moj otac, pa je često puta završavao u zatvoru ili u bolnicama – nakon noćnih tučnjava u nekoj nacionalističkoj «birtiji». A tadašnja jugoslavenska veleposlanstva u «inostranstvu» uglavnom su štitila Srbe. Čak i ona jugoslavenska škola u koju sam neko vrijeme polazio (škola «Ivan Goran Kovačić Pariz») jednom tjedno davala nam je nekoliko knjiga o Jugoslaviji i to uglavnom na čirilici, a ispisanu na čirilici sam dobio i svjedodžbu «o uspjehu iz nacionalne grupe predmeta». Nije bilo lako Hrvatima u Parizu 1970-ih godina, posebno nakon «hrvatskog proljeća». Nakon rastave od moje majke i podjele imovine on je otišao živjeti u Turnašicu gdje se nanovo oženio i gdje je po drugi put imao moždani udar i bila mu oduzeta lijeva strana i jedva je govorio. Neko vrijeme do tada radio je u tadašnjoj Krojačkoj zadruzi u Pitomači, da bi potom bio poslan u invalidsku mirovinu i nešto zatim umro u svom automobilu, u vožnji, ispred njemu drage gostionice zvane «prasecbar» (Aršanj) u turnašičkim vinogradima. Naš kratki, čini mi se posljednji, ili jedan od posljednjih razgovora uz gemišt i musolini (koji je on obožavao) bio je otprilike u ovom tonu: «jel si ti komunista?»... Naravno, ja nisam nikada bio u savezu komunista (baš radi njega, jer me nisu htjeli – a možda bi i bio da su me htjeli? – tko zna) iako sam radio dosta projekata u suradnji s komunistima, Mjesnom zajednicom, SIZ-om za kulturu općine Đurđevac, SSRN-om Pitomače itd.

Nakon dolaska iz JNA oženio sam se i to jedva jedvice, jer su mi dan prije svatova popucali vanjski čirevi na želucu (i jedva sam preživio), pa su svatovi morali biti odgođeni na nekoliko mjeseci. Iz tog prvog braka rodila mi se 1984. kčerka Ines, a 1988. i druga kčerka Davorka – Dada. Brak nije dugo trajao, sve do Domovinskog rata jer smo jednostavno, moja prva supruga i ja, bili dvije potpuno suprotne osobe koje se ni u čemu nisu slagale. Nakon podjele imovine 1988. i prodaje kuće u Dravskoj ulici napravili smo svoju novu zasebnu kuću u ulici Antuna Mihanovića (u tzv. «Ritakovcu»), no nakon vraćanja iz rata sredinom 1992. godine ja pakujem torbe i napuštam kuću i obitelj budući da je život počeo biti sve nesnošljiviji i na kraju potpuno nesnošljiv. Uvidio sam da je najbolje da se jednostavno oprostim i maknem od bivše žene i njezine mnogobrojne obitelji – bez obzira na djecu. Jer, u ta, ratna vremena stvari su mogle krenuti u potpuno krivom smjeru i mogla se dogoditi i tragedija. Mislim da sam ispravno učinio?!. Barem se nadam! Preselio sam se svojoj baki Ivani u Otrovanec, dok se moja majka preselila, zajedno sa mojom sestrom Lidijom u Viroviticu gdje je, nakon prodaje kuće u Dravskoj ulici, kupila novu kuću.

Još od mladosti volio sam sakupljati sve i svašta. Uglavnom starine, knjige. Volio sam čeprkati po mjestima gdje su se pronalazili arheološki nalazi – ili nešto nepoznato. Odmah nakon dolaska iz JNA primio sam se pisanja povijesti Pitomače, jer do tada nije bilo napisano gotovo ništa. Jedino je 1978. godine franjevac Paškal Cvekan objavio knjižicu «Od Kopačevca do Pitomače», pa me to ponukalo da malo proširim znanja o Pitomači i okolici. Tako je i bilo. Došla je 1985. godina koje se godine u Pitomači slavilo čitavo mnoštvo obljetnica. Na primjer vlast je izkonstruirala 300 godina postojanja mjesta, slavilo se 60 godina postojanja HPGD «Sloga», 40 godina lovstva, 120 godina «Prve obrtne štedno-kreditne zadruge Pitomača», 40 godina od oslobođenja itd. Tada je Pitomača dobila i svoj grb (u izvedbi Mirka Lauša i Josipa Šimića). «Bila je to prava cjelogodišnja fešta od jajc». Tom prigodom Mjesna zajednica pristala mi je objaviti, uz određene korekcije (povijesti) moju knjigu «Tri stoljeća Pitomače» (1985.) koja je bila i promovirana u sklopu obilježavanja tristo godina Pitomače. Već početkom 1980-ih godina počeo sam surađivati sa stručnjacima iz Muzeja grada Koprivnice, a tu svakako mogu spomenuti dr. sc. Zorka Markovića, zatim danas pokojnog prof. Antuna Stišćaka. Tih godina u koprivničkom muzeju radi i Oka (Ljuboka) Ričko, danas poznata televizijska djelatnica za područje kulture. Upoznajem i poznatog akad. kipara Josipa Fluksija, dr. Dragutina Feletara, Franju Horvatića i druge, pa počinje i suradnja sa «Podravskim zbornikom» koji je počeo izlaziti u Koprivnici još 1975. godine. Iste, 1985. godine objavljujem u Podravskom zborniku i prvi značajniji članak iz povijesti Pitomače, dok narednih godina, sve do 1989. godine i početka ratnih previranja objavljujem niz članaka o starim crkvama sa pitomačkog područja (što su mi brojni zamjeravali), tekstove o rimskim putevima itd.

U vrijeme promoviranja knjige «Tri stoljeća Pitomače» počeli su razni dogovori i pregovori sa Mjesnom zajednicom i tadašnjim Socijalističkim savezom (kojega je vodio Željko Pecek, koji je pak u novoj nam državi Hrvatskoj dogurao do ministra) o osnivanju potpuno nove Mjesne knjižnice i čitaonice u Pitomači. Tako je i bilo. U tijeku 1986. uspjeli smo Pecek i ja sakupiti nekoliko tisuća knjiga, uredili prostor u prizemlju stare osnovne škole (danas srednje škole Pitomača), organizirali književno veče sa Zvonimirom Majdakom, rođenim u Vukosavljevici - Zrinska (poznat po djelima npr. «Kužiš stari moj», «Pazi, tako da ostanem nevina», «Biba, okreni se prema zapadu»...) - koji je ujedno tada i otvorio knjižnicu. Dogovor je bio da tu knjižnicu vodim ja, da izdajem knjige članovima nekoliko dana u tjednu i postupno radim na pribavljanju materijala za otvaranje Muzejsko-etnografske zbirke Pitomača. Sve je teklo po planu. Knjižnica je radila. Organizirale su se razne književne večeri poznatih hrvatskih književnika i glumaca. Čak sam osobno bio u pregovorima da jednu takvu večer ili monolog održi tada (a i danas) poznati glumac Rade Šerbeđija. U to vrijeme ja sam se bavio prodajom knjiga za zagrebački Grafički zavod, Mladinsku knjigu, BIGZ i druge izdavačke kuće, a u slobodno vrijeme sam slikao svoje slike, izlagao ih sa LIK-om Virovitica, sakupljao starine, radio u knjižnici... 1988/89. godinu več je sve bilo spremno za otvaranje prve pitomačke muzejske zbirke i to na cijelom katu stare osnovne škole. Umjesto Peceka na mjesto predsjednika SSRN-a dolazi Branko Giba (danas važan djelatnik u Virovitičko-podravskoj županiji) pa su oni zajedno tu zbirku i službeno otvorili. Sijećam se da je prije otvorenja Pecek dogovorio krečenje zidova i obnovu drvenih podova. Nešto prije otvorenja radili smo cijele dane i noći. Znam da je Pecekova žena Jadranka jedina pristala pomoći u pranju prozora koje se odužilo cijelu noć. Prikupili smo sve stare knjige iz okolnih škola i crkava. Tadašnji Savez boraca ustupio nam je svu građu koju je posjedovao o razdoblju 1941-45. Znam da je tu udrugu vodio Ivan Šimunović (ili u partizanima zvan «drug Crni») koji mi je za zbirku «utrapio» tri stare puške (nekakve engleske i M-48) koje su trebale stajati u prostoriji gdje je bila smještena «ratna zbirka» i zbirka kopija fotografija i razglednica Pitomače. Te sam puške svaki dan morao voziti kući, a kada bih otvarao zbirku za posjetitelje (učenike i sl.) morao sam ih dovoziti natrag. Jednog mi je dana 1990. to dozlogrdilo, a puške nitko nije htio natrag, pa sam ih odnio u tadašnju Milicijsku stanicu u Đurđevac. Da bi stvar bila gora u Kloštru Podravskom zaustavila me milicija i možete si misliti reakciju kada su u mojem autu vidjeli tri puške. Sve je ipak dobro prošlo nakon radio provjera i pratnje do Đurđevca. Tada je u prizemlju stare škole Mirko Lauš još uvijek ljubomorno čuvao sve ono što je bilo vezano za nadaleko poznati Kino klub «Slavica» i brojne FEDAF-e – što je proslavilo Pitomaču diljem svijeta. Ideja je bila da se sve to jednoga dana spoji u jedinstvenu muzejsku zbirku – tako da bi cijela zgrada stare osnovne škole koja je izgrađena čini se 1872. godine (ili nešto kasnije) bila zaseban kulturni kompleks. Godine 1989. uspio sam u suradnji s koprivničkim muzejom, Arheološkim muzejom u Zagrebu i Muzejom grada Virovitice konačno organizirati pokusna arheološka iskapanja na «Črlenoj Klisi» kako bi razjasnili priče i legende stanovnika Pitomače i okolnih naselja – što je to bilo na tom mjestu. Moram napomenuti da sam već nekoliko godina nakon objavljivanja «Tri stoljeća Pitomače» odlučio napraviti i opsežnu monografiju o Đurđevcu i to u tri toma. Do 1988. godine i taj projekt sam djelomično završio i napravio opsežni tom 1. pod nazivom «Monumenta historica Zentgergwara» ili «Povijesni spomenici Đurđevca» (od početka do 1941.) – recenzije dr. Zorko Marković, dr. Dragutin Feletar. Bilo je to kada je đurđevački SIZ vodio Pavle Mihaljević. U isto vrijeme završio sam i preglednu ediciju «Povijesni spomenici općine Đurđevac». Obadvije knjige (rukopise) otkupio mi je tadašnji SIZ za kulturu općine Đurđevac za dosta dobru svotu novaca, međutim, nije mi sasvim poznato i gdje su koji dijelovi tih rukopisa objavljivani – a niti pod kojim imenom. No meni su uredno platili za moj trud pa me nije niti zanimalo, a niti me danas zanima iako mi volio da su «Povijesni spomenici Đurđevca» objavljeni u cijelosti. Možda će se naći prikladno vrijeme pa će netko (nasljednici SIZ-a) objaviti cijeli taj prvi tom. Već u to vrijeme, budući da sam obrađivao crkvu po crkvu pitomačkog kraja i objavljivao tekstove i u Podravskom zborniku odlučio sam da od 1989-1990. godine sakupim sve ono što se može sakupiti, slikati, prepisati i sl. što se tiče baroknog doba na području od Martijanaca do Podravske Slatine između rijeke Drave i Bilogore... Počeo sam sa radom na terenu: prikupljanjem podataka po arhivima i muzejima, obilascima lokacija, naselja i sela, pregledavanjima groblja, fotografiranja crkava, oltara, zgrada, slika, skulptura itd. Međutim, materijal je bio toliko opsežan da ga je bilo nemoguće niti na bilo koji način objaviti u tom obliku. Recenziju ili stručno mišljenje dala mi je prof. Doris Baričević (1990. je radila u Muzeju grada Zagreba i magistrirala na baroknoj umjetnosti) koja mi je savjetovala, da, ako to nije magistarski rad ili nešto slično, sve materijale preuredim i skratim te prilagodim u vidu pregledne monografije o baroku u Podravini (ili sjeverozapadnoj Hrvatskoj) na cca 300-400 stranica. Nakon toga načinio sam nekoliko varijanti, no objavljivanje tih materijala u obliku tiskane knjige još ni dan danas nije riješeno budući da je to preveliki i preskup projekt – pa neka čeka neka bolja vremena. Jednu varijantu trenutno prerađujem za digitalnu formu u obliku bloga koji je već i ažuriran http://barok-podravine.blogspot.com.

Između svih ovih aktivnosti još kada sam radio u Mjesnoj knjižnici i čitaonici Pitomača (negdje od 1987. godine) odlučio sam srediti kompletnu bibliografiju vezanu za našeg pjesnika Ilirca Petra Preradovića (1818.-1872.) rođenog u nedalekoj Grabrovnici. Međutim, to je bio tako ogroman projekt da ga nisam uspio završiti sve i do sredine 1990-ih godina. Budući da nije bio zanimljiv za publiku, već je isključivo namjenskog karaktera, nisam uspio pronaći izdavača (ili nekoga tko će otkupiti autorsko pravo) iako su kritike rukopisa bile odlične (npr. od strane dr. prof. Žarka Dolinara, zatim virovitičkog zeta dr. Vinka Brešića i dr.). No, 2007/08. godine rukopis o Petru Preradoviću se ipak uređuje za tisak i otkupljuje ga Općina Pitomača sa namjerom da ga tiska prvom zgodnom prigodom vezanom za Preradovića i Pitomaču.

Negdje oko 1986. godine upoznajem se sa našim velikim slikarom naivcem Ivanom Večenajem – Tišlarovim iz Gole. Naime, on je često dolazio u Pitomaču i okolicu gdje je od bačvara i vinogradara Luke Hanzira – Ladušića iz Otrovanca kupovao vino i bačve. Upoznali smo se prvenstveno iz tog razloga što mu je trebalo prikupiti (po arhivima i muzejima) što više podataka o Goli, srednjevjekovnoj Sv. Elizabeti i Prekodravlju budući da je on spremao prvi dio ciklusa knjiga o prekodravlju (Goli i okolici). Nešto kasnije izlazi iz tiska prva knjiga «Tajne dvorca Pepelare», a zatim i ostale. Prijateljevanje i suradnja sa Večenajem (kako sa Ivanom, pa tako i sa njegovim sinom, također slikarom, Mladenom) se nastavilo sve do današnjih dana.

Došla je i 1991. godina i nova država, a ja sam bio u ljetu raspoređen u Centar za obavješćivanje i uzbunjivanje u Đurđevcu (vodio Mato Zeman, danas poznati podravski fotograf i moj prijatelj) i sve se to što smo od 1985. radili vezano za knjižnicu, muzejsku zbirku i dio pitomačkog kulturnog života, počelo raspadati.

Neki moji radovi iz toga vremena objavljeni u koprivničkom Podravskom zborniku (Muzej grada Koprivnice):

- "Prilozi poznavanju povijesti društvenog života u Pitomači", Podravski zbornik 1985. Koprivnica 1985.

- "Crkva svetih 318. bogonosnih Otaca u Maloj Črešnjevici", PZ 1986.

- "Prilozi poznavanju starih putova i naselja u Podravini", PZ 1986.

- "Primjer baroknog sakralnog drvenog graditeljstva iz đurđevačke Podravine (kapela sv. Križa u Sedlarici)", PZ 1987.

- "Barokizirana župna crkva Presvetog Trojstva u Turnašici", PZ 1988.

- "Kapela sv. Jelene u Otrovancu", PZ 1989.


• Crtica o Domovinskom ratu


1990. započinju politička i ratna previranja diljem Hrvatske i bivše SFRJ. Početkom slijedeće godine počinju i pravi ratni sukobi. Događaju se Plitvice, počinju padati vojarne, karaule……. Početkom ljeta 1991. uključen sam u tadašnji Informativni centar (za uzbunjivanje i oglašavanje) u Đurđevcu kojega je vodio Mato Zeman. Ubrzo pada (30. rujna) i koprivnička kasarna (vojarna) gdje se već uključio u 117. koprivničku brigadu – (osnovana službeno 4. listopada 1991. - u sastavu tadašnjeg ZNG-a i SIS-a) moj kum Zoran Forko (porijeklom iz Pitomače, sa stanom u Koprivnici). Sjećam se da smo u tijeku ljeta imali dosta raznih manjih akcija u vezi raznih povj. inform., a krajem listopada je u Pitomaču došao da mi čestita budući rođendan – jer odlazi na teren (front). Međutim, odlučili smo, budući da je i 117. brigada narednog dana u potpunosti trebala napustiti vojarnu i otići i na Zapadno slavonsko bojište kao dio ZNG – da idem i ja. Ne kazavši ništa voditelju navedenog Centra u Đurđevcu M. Zemanu, a niti tadašnjoj supruzi samovoljno odlazim sa Forkom u Koprivnicu, u vojarnu, gdje me naoružavaju i šalju nas prvo do zapovjedništva brigade u Torove (kod Banove Jaruge), a zatim dalje za Stričevom ekipom (Zvonkom Pandurićem). No, kako kod mene i mojega kuma ništa nije jednostavno, pa tako nije bilo niti ovo putovanje. Svi su već otišli iz vojarne pa smo ostali bez prijevoza. Nije nam preostalo ništa drugo već zamoliti Forkovu (Zokijevu) ženu Vlatku da nas odvede dio (jer se spustio mrak) autom, a dalje ćemo autostopom - kako znamo i umijemo. Tako je i bilo. Stigli smo u Torove nekakvim šleperom kasno navečer, gdje smo prespavali i narednog dana nastavili do zapovjednika Mužinića i Pandurića…..

Na tom bojištu ostajem sve do sredine 1992. godine. Sudjelujem 1991, zajedno sa dečkima (uglavnom koprivničancima – u poznatoj «Stričevoj grupi») kod oslobađanja Baira, Brezovca, Popovca, Lovske, Trokuta, Subocki, Gornjih i Donjih Krički… i dolazimo na rub Donjih Čaglića, zloglasnog četničkog uporišta. Tu je uslijedio naš posljednji direktni napad, mislim 23/24. prosinca 1991, međutim, četnici su i nas i sve ostale sudionike (dijelove Prve brigade, dečke iz Novske itd.) u napadu odbili. Tu ostajemo sve do same stare godine, kada jedva jedvice uspijevamo, i to nas nekolicina koji su ostali braniti Kričke, dobiti smjenu. Sve to vrijeme, do 01. siječnja 1992. vodio nas je Zvonko Pandurić – Stric, kojega od tada mijenja, odnosno preuzima zapovjedništvo poznati Željko Capić – Dugi. Od tada pa do svibnja uglavnom se nalazimo na navedenom prostoru. Iako je početkom siječnja (2. siječnja – primirje u Sarajevu) bilo potpisano primirje puškaranje, ranjavanje i ubijanje naših dečki nije prestalo gotovo cijelo to vrijeme.

Iako ja nisam, kada sam došao nikoga od dečki poznavao prijateljstvo se u opasnostima i ovakvim situacijama brzo stekne. Tijekom boravka u 117. brigadi bilo je i lijepih i ružnih trenutaka. A najviše onih drugih. O tome bi se mogla napisati (što bi bilo vrlo potrebno) zasebna knjiga. Tijekom rata (i narednih godina) mnogo je krasnih mladih, vrijednih, hrabrih i srčanih dečki poginulo i bilo ih ranjeno: u mojoj, tj. Stričevoj, a kasnije Capićevoj ekipi su bili Maljak (poginuo), Joco (teško ranjen), Forko, maloljetni Som, Hojsak (poginuo), Stjepan Oršoš (poginuo), Kruno (pokojni), Vučo (ranjen), Čipo (poginuo), Glavica (ranjen), stari Gal (pokojni), Limun, Vuk (pokojni)……..i brojni drugi dečki od kojih se imena danas niti ne sijećam (samo po nadimcima), a nalaze se upisana ispod Križa podignutog u (njihovu) čast poginulim braniteljima Domovinskog rata - na ulazu u koprivničku vojarnu.

Postoji jedna posebno zanimljiva priča vezana za rat 1991. godine koju će se svatko od tada prisutnih Stričevih dečki sjećati, a vezana je za lokaciju Kričke iznad Donjih Čaglića. Naime, budući da su četnički napadi bili u prosincu toliko učestali na Kričke i okolna mjesta tako da smo gotovo doslovno ostali bez prijevoznog sredstva, a dostaviti nekakvo vozilo za izvlačenje i dolazak smjene nije dolazio u obzir. Stričeva kampanjola stalno je bivala granatirana i stradavala, pa je - sinula nekima ideja, budući da je na cesti koja je tada pripadala Donjim Čaglićima i na četničkoj strani pored grabe stajao relativno u dobrom stanju zeleni tamić registracije BL (Banja Luka) – zašto ga ne bih oteli. Poznati Limun, koji je bio veliki prijatelj pokojnog dragog nam «starog Gala» koji je živio preko puta najpoznatije gardističke gostione «Kod Gurmana» (iz vremena rata), jedan je dan izvidio i ustanovio da bi se moglo u sumrak kolcima ili kakvim polugama izgurati kamion, upaliti te ga prevesti prema Subocki, kroz naše straže, do Krički. Bio je uvijet da to ne sazna Stric, jer ne bi dozvolio. Ideja je bila da dio od nas oko 20 koliko nas je bilo tada u Kričkama zabašuri Strica pričama, dio osigura put od eventualne četničke reakcije, a dio izgura kamion i krene prema Subockama, tj kroz četničke straže do naših. Kako je postojala opasnost da u međuprostoru počnu pucati i naši i četnici Limun me zadužio da nabavim nekakvu bijelu boju i veči kist, pa kada kamion krene u vožnji se na prednji dio trebalo u vožnji napisati velikim slovima ZNG kako bi naši skužili da nisu četnici. Hvala Bogu operacija je uspijela, a Stric kada je za sve to saznao - poludio je. Narednih dana četnici su nas napadali na svakakve načine, i PAM-ovima, i minobacačima…Trebalo mi je nekih 3-4 dana da malo kamion izšaram u maskirnom stilu, sa bojama koje su se mogle naći kod porušenih kuća u Kričkama. Na vrata sam stavio i nekakvog medvjediča, a Stric je rekao da ćemo od Nove godine biti Hrvatska vojska (HV), pa sam tako i napisao («HV - Stričevi medvjediči»). Iako se u početku Stric ljutio - sa tim kamionom uspjeli smo pred samu novu 1992. godinu izaći iz Krički i stati na prvi pravi gemišt - direktno na bjelovarski autobusni kolodvor. Možete se misliti kako su nas, desetak, gledali ljudi koji su se našli na kolodvoru u večernje sate. Bili smo prljava, blatna, izmućena ekipa na kojoj se doslovno vidjelo da dolazi – iz rata. Isti kamion kasnije je nekoliko godina dobro služio Hrvatskoj vojsci za manje transporte, a sudbina je dala da mu se motor definitvo razletio nigdje drugdje nego u Pitomači (kod tadašnjeg PD «Borik»).

Ovo je samo jedna od brojnih nezaboravljenih ili zaboravljenih dogodovština iz Domovinskog rata. O 117. BRIGADI VIDI VIŠE <>




• Od 1992. do danas


**********************************

Darko Sabolić: "Život u meni i oko mene", Virovitica 2005.

Darko Sabolić: "Život u meni i oko mene", Virovitica 2005.


Slavica Mernjak-Boroša: "Drvo naše ljubavi", Virovitica 2005.

Predgovor zbirci pjesama izdanoj u nakladi UKLA Virovtica, Grada Virovitice i Lions Cluba Vereucha - Virovitica (studeni) 2005.. godine. Ovu knjigu, kao i knjigu D. Sabolića (u nastavku) priredila je i uredila za tisak mr. sc. Elvira Koić, dr. med. (2005.).

Slavica Mernjak-Boroša: "Drvo naše ljubavi", Virovitica 2005.


1 komentar:

  1. Boik Bega,
    nakon dugotrajnog uvida i kontrole tvoje pisane
    rijeci smo Coso i ja(Skako)odlucili tebe uzeti pod svoje.

    Pozdrav svim ljubiteljima dobre kaplice i nogice
    od kumova.

    OdgovoriIzbriši

Izvrstan prikaz prastare kineske legende o nimfi iz rijeke Lou gdje su u rukopisu od prije tisuću i više godina naslikana stabla ginka! Možda je ovo neobićno, međutim ginko u Hrvatskoj raste već više od 230 godina - prema tome važno je predstaviti ovu izvanrednu obradu navedene legende, odnosno pjesme ! SJAJNO! Ovakva je priča: "Nimfa rijeke Lou (Luo)" - kopija originalnog slikovnog prikaza iz oko 1100. godine (dinastije Song) pjesme kineskog pjesnika Cao Zhi (192-232. g. prije n. e.) - je u podlozi ovog spota. Stara kineska pjesma govori o susretu, razmišljanjima i nemogućoj ljubavi pjesnika sa nimfom kineske rijeke Lou (Luo). Na slici su u više navrata prikazana stabla ginka. To je pjesma poznata pod originalnim nazivom "LuoShenFu". Originalni i najstariji slikovni prikaz iste pjesme potječe iz 4. stoljeća kineskog slikara-pjesnika Gu Kaizhi-a (cca.344-405. g.). U ovom video-foto spotu prikazana je ta pjesma na moderan način - digitalno obrađena. Watch and listen!

Tražimo planetu sličnu Zemlji!