Branko M. Begović Bego: Pančo • ulje na platnu 1997.

srijeda, 13. kolovoza 2014.

Pančo • ulje na platnu 1997.

Prijatelj mnogih Pitomačana i mještana okolnih mjesta - sada u umjetničkoj opciji: B. M. Begović Bego: "Željko Sesvečan - Pančo", ulje na platnu (40x55 cm), 16. 08. 1997. (slikano odmah nakon Velike Gospe) • u vlasništvu autora!

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)

Pitomačke novine 2001-2003.

Sa scribd.com preuzmite besplatno u PDF-u svaki pojedini broj. Nedoslijednosti oko znakova ž, š, ć, č itd. koje se vide na scribd-u kod preuzimanja će biti onako kako trebaju biti, odnosno neće biti nedoslijednosti.

Za slobodno skidanje datoteka sa scribd.com potrebna je samo registracija i ništa više!

Pitomačke novine br. 1
Pitomačke novine br. 2
Pitomačke novine br. 3
Pitomačke novine br. 4
Pitomačke novine br. 5
Pitomačke novine br. 6
Pitomačke novine br. 7
Pitomačke novine br. 8
Pitomačke novine br. 9
Pitomačke novine br. 10 (br. 1, god. 2)
Pitomačke novine br. 11 (br. 2, god. 2)
Pitomačke novine br. 12 (br. 3, god. 2)
Pitomačke novine br. 13 (br. 4, god. 2)
Pitomačke novine br. 14
Pitomačke novine br. 15
Pitomačke novine br. 16
Pitomačke novine br. 17 (br.1, god. 3)

• Neki moji tekstovi!

KNJIGA ZA SVAKAKVE BOKCE

Priča prva (Sprovod)

- No, je'l si gotov već jednom. Bumo stigli tek do pozdravljenja, a imamo još puno posla.

- Evo gospon samo da navlečem gače i idemo. Ja se sam smrzla ko pička.

- Zašuti budalo. Sjedaj i idemo.

Tako se nastavio put novog župnika i njegovog zvonara, za kojega sam Bog zna odakle je došao u ovaj kraj. Putovanje se nastavilo prema najudaljenijem mjestu župe gdje ih je čekalo davanje posljednje pomasti i verestovanje jedne pokojne jadnice, budući da župnikov kapelan nije mogao doći radi bolesti. Ona je, eto, gotovo već umirala baš sada u ovo nezgodno, hladno i sniježno doba kada ljudi uglavnom sjede doma oko svojih peći, gledaju u iskrice vatre i bleje u prazno ispijajući posljednje kapi vina smrdljivca koje se još sačuvalo od proteklog Božića i Nove godine. Plan je bio dati zadnju pomast, popiti nešto za ugrijavanje i otići do župnog vinograda u Arsanyu (koji je dobio ime po ugarskom brijegu kod Pečuha) i tu popiti bolju kapljicu od one koja se nudi u ovom zabitom selu usred promrzle guste šumetine, a k' tome koliko toliko izbječi kaljuže pred ulazima starih blatnjavih i smdrljivih i zadimljenih i usranih pletenih kuća, gdje se, nedao Bog, lako može čovjek utopiti u rupi za gnojnicu koja se najčešće nalazi nedaleko od ulaza.

- Daj ti vozi pravo v gorice. Naložimo, malo se zgrijemo, popijemo koju litru, a ne ono sranje koje nam navek nude, pa onda idemo u selo. A Mara ako za to vrijeme i odapne, a kaj moremo. I konjima je već dosta. Oni se odmore a mi se prošetamo do sela i posle vratimo u klet. Red je red.

- Kak' ti velite gospon.

Dodao je zvonar Ferenc Kiraly i potjerao konje što je brže mogao kako bi što prije stigli u gorice. Nedaleko od sela začulo se piskavo malo zvono koje su seljani nabavili još prije desetak godina, a koje se glasalo malo jače od onoga kojega oko vrata nose ovce. Za nedugo opet je zavladala tišina dok se u mraku put nazirao samo po utabanom snijegu pokojih ranije prođenih saonica ili zaprežnih kola. Za desetak minuta stigli su u gorice. Ferenc je brže bolje naložio zidanu peč, a velečasni nalio dvolitarski srabljivec vina koje obično čuva samo za sebe i za svoje najbolje pajdaše koji se kod njega već od prvog dana od njegovog dolaska često sakupljaju na kartanju. Prošlo je svega pola sata, a u srabljivcu više nije bilo ništa.

- Kaj, da nam donesem još jednoga, pa onda idemo?

- Kak ti velite velečasna. Ja za tu vreme potkuriš i daš konjima seno.

Tako je i bilo. Zasjeli su za masivni tesani stol, dok je zvonar izvadio malo luka, kukuruznog kruha i komadić osušene svinjske nogice koju je velečasni dobio u ime lukna od nekog župljana. Malo su prigrizli i popričali, pa se popila i druga dvolitrača. Ponovno su stavili drva u peć i uputili se prema Szedlarici. No, ovdje su se stvari odvijale nešto drugačije. Ona Mara koja je trebala umrijeti zaista je već i umrla, pa su ju suseljani presvukli i stavili u nekakvu sklepanu staru drvenu kištru, a smjestili u prednju sobu kuće selskog birtijaša Ivine Siceka budući da nisu znali gdje bi s njom. Bila je to seoska fačkalica u već poodmaklim godinama. Gotovo nitko nije znao koliko je imala godina i odakle je došla prije dvadesetak godina - kada i gotovo svi tadašnji mještani Szedlarice. Zvali su je i kurva i drolja, a motala se uglavnom oko kuća sa svojim prijateljem Pavinom i uglavnom živjela od onoga što je ukrala, našla ili dobila za raznorazne seksualne zajebancije. Kuća birtijaša Ivine nalazila se gotovo ispod seoskog groblja i nedavno izgrađene drvene kapele svetog Križa na visokom i teško pristupačnom brijegu, kojega su mještani izabrali iz sasvim nerazumljivih razloga. U birtiji prepunoj dima i smrada, bljuvotina i prljavštine, u večernjim satima, budući da su posjetitelji tada već dobrano nalokani, obično je sjedilo, svađalo se ili ležalo desetak isluženih i dijelom osakaćenih krajiških vojnika. Neki od njih imali su i činove pa su dobivali pokoji groš te šugave i ponižavajuće penzije, no uglavnom kako je došlo, tako je i otišlo na vrsne vinske kalamanđe ili rakiju i slabo pečeno ili zagorjelo i smrdljivo svinjsko meso sa zeljem koje je spremala Sicekova gurava, živčana i gadna ko vrag i odurna žena Jana. Sve u svemu Sicek se nikada nije žalio i uporno je sve do cukta pljačkao bokčiju. Činilo se da živi bijedno i jadno no nitko nije znao gdje i koliko novaca sakriva. Znalo se da se kurva sa ženom selskog grobara koji zauzvrat zabadava loče u njegovoj birtiji - da ovaj ne posumnja u tu vezu. Ostali dio naselja, koje broji pedesetak od šiba pletenih i blatom omazanih kuća, ako ih kućama uopće možemo nazvati, razmješteno je lijevo i desno pored puta ispod kapele i groblja, a u ovo doba godine u njemu je bolje ne živjeti, jer od usranih i blatnjavih rupa koje rovanjem stvaraju svinje, a pripomaže topljenje snijega i beskrajno gacanje konja, krava i volova bijeli snijeg se više gotovo i ne vidi.

Preko dana u dvorištima možete susresti jedino pokoju mršavu kobilu, šugavu đukelu ili kakvu kržljavu mačku koja nije gotovo ništa jela vjerojatno odkada ju je majka otjerala od sise. Svinje su posebna napast. Njihovi prasci gotovo ulaze u kuće i prerovali su gotovo cijelo groblje, jer nije ograđeno, i najjednostavnije ih je zaklati i pojesti. No ni njih nema u toj mjeri. Prošla su i Tri kralja pa se počelo činiti da se snijeg sve više otapa iako su noći još uvijek hladne i jao si ga onome koji ima loš krov nad glavom ili nema ništa za piti, a samo malo za jesti, a u kesi za novce ima samo nekakvu kost ili dio osušena uha koje je nekada odsjekao nekom Turčinu, a što mu tobože nosi sreću. Jedan od takvih je i seoski grobar Mirkina koji je pobjegao iz neke bitke u Austriji i ovdje se sakrio da mu nebi odsjekli još koji prst ili izvadili i drugo oko budući da je važio za časnog lopužu i pijanca, a kurčiti se inače znao samo sa trofejima koje je pokrao u pozadini bojišnice. Oslobodi te Bog imati takvoga grobara. No njegovu prošlost seljani nisu znali niti su u nju sumnjali jer je sa sobom doveo desetak godina mlađu i lijepu ženu, ali ipak čini se isto sumnjive prošlosti jer se kurvala ne samo sa Sicekom već i sa nekima drugima. Jer, uvijek je u kući sve imala, a gotovo ništa nije radila, a muž pijandura i grobar. Govorkalo se da se bila spetljala i sa prethodnim župnikom Nikolom i da je dolazila u župnu klijet i kada je župnik bio sam, a redovito mu je sa drugim župljanima išla kopati vinograd. Stoga je taj župnik ovdje bio svega dvije godine, jer ga je biskup premjestio da ne bi došlo do još veće sramote. Tako se pričalo, ali nitko nezna da li je u tome i bilo ponešto istine. Tu je još nekoliko sličnih ljudi i svi su oni odnekuda pobjegli kad su konačno Turci bili otjerani u vražju mater. Takav je i mali i zdepasti Grabar Ferdo, koji je sada odjednom važio za nekakvoga uglednoga trgovca i seljačinu. Taj je pak, navodno, bio i u nekoj utvrdi uzoriti vojnik sve dok nije jednoga dana pokrao sve što je stigao i jedne noći digao kurtu, pobjegao u Krajinu i tu se prijavio kao stradalnik pa mu je vlast dala komad zemlje u ovom selu, a on se švercom, jer je imao nešto ukrađenoga novca i srebrnine koju je nekome prodao, odmah počeo baviti sa svima od kojih je imao koristi. Njegova je dobra mušterija i birtijaš Sicek koji budalama koje dolaze k njima prodaje čak i nešto što on zove duhan, no tu ima svega samo ne duhana. On odnekuda dovozi sol, razne ljekovite kalamanđe i gluposti i brojne druge svakojake potrebštine.

Večer u birtiji bila je gotovo ista kao i svaka druga iako je večeras umrla Mara. Jer ovdje malo malo netko umre od šuge, gube, tripera i tko zna čega još, jer se rijetko tko uopće i pere, a i gdje bi se prao pitam ja vas, kada se radi o 1734. godini u zabiti gdje župnik može doći na sprovod samo kada nije veliki snijeg i blato. Tako je i danas župniku trebalo više od tri sata pa da konačno dođe do tog sela i na kraju možda i odustane ostati spavati u birtiji gdje počiva kurva Mara.

Oko jedan sat nakon pozdravljenja krenuo je velečasni i Ferenc prema selu, no one dvije dvolitrače već su započele pjesmu. Da bi prije stigli krenuli su prečicom, ali kroz gusto žbunje i šumu noć je bila gotovo kao u rogu.

- Ajde Ferenc! Kaj si se zgubil? - zadreči župnik.

- Evo ga tu je! - javi se Ferenc.

Dolazak od župnikove kleti iz Arsanya do Szedlarice poprečke i po mraku dosta je kompliciran. Mora se proči preko dva dosta visoka brijega pa da se dođe do szedlaričkog groblja, a odatle do glavnog puta kroz selo nalazi se dugačka strmina koju su napravile kiše, a i inače je taj dio obrastao raznim žbunjem i korovom. Atmosfera je već od samog polaska bila vesela i uz pjevušenje neke nerazumljive pjesme činilo se da to idu dva mutavca, a ne župnik i njegov pomoćnik. Prvo se od groblja spustio zvonar, ali je već u početku zapeo za nekakvu žilu i skotrljao se do stavica kukuruzine na vrtu birtijaša Siceka i tu ostao ležati. Velečasni je prošao bolje. Nakon što se otpustio od jedne grane izgubio je ravnotežu te na guzici se odsanjkao tih desetak metara i zabio u Ferenca koji je već gotovo zaspao. No, župnik ga je osovio na noge, te su polako krenuli prema slabo osvjetljenom prozoru birtije. Ali tu je Sicek imao nekakav manji tor gdje je držao dvije malo deblje svinje. Prvo se u tor stropoštao velečasni, a zatim zvonar. Župnik se uspio brzo ustati, dok je ovaj drugi zaglibio u govnima pomješanim sa blatom i to gotovo do koljena. Uznemirene svinje počele su cviliti i praviti galamu, na što su iz dvadesetak metara udaljene birtije izletjeli Sicek i švercer Grabar, dohvatili nekakve letve i uskočili u tor udarajući po tamnim prilikam.

- Lopine, majku vam jebem. Daj Grabar češi. - vikao je Sicek udarajući po nekome od njih.

Svinje, koje su također dobile batina, su se još više uznemirile tako da je jedna ugrizla zvonara za ruku, a druga potrgala ogradu i upala u obližnju jamu u koju seru birtijaševi gosti. Uz svu strku i galamu napokon je Sicek shvatio da je jedan od onih koje su pretukli župnik što je ovu dvojicu spasilo daljnjih batina. Stvar se ubrzo razjasnila, a okončala mukotrpnim vađenjem one svinje iz govana, te popravljanjem ograde tora. Blatni i ispretučeni, župnik i zvonar, ušli su teturajući u birtiju u koju se ulazilo iz dvorišne strane i prvo krenuli pogledati sada već zaista pokojnu Maru. Svi koji su se tu zatekli na verestovanju izmolili su sa župnikom, koji je potvrdio smrt, Očenaš, a ono četvero koji su se do malo prije tukli preselili se u prostoriju gdje se pije i jede. Ovakva rupa, kakvu župnik Szever Ivan nije vidio u vrijeme studija u Beču i Bolognji prije nekoliko godina, uvijek je, radi malih prozora, bila mračna, zagušljiva i smrdila je po bljuvotini nekog bezubog, čoravog i ko vraga gadnog jadnika. Da se što prije riješi mladog i nadobudnog župnika, te da mu se dodvori Sicek je donio glinenu bocu i nešto malo boljeg vina od uobičajenog i komad tvrde masne slanine, pa zatim razlaz. Osim njih četvero u birtiji je bilo i nekoliko stalnih pijandura i propalica koji su sjedili ili čućali u kutovima dobrano nalokani onog smrdljivog bučkuriša, dok je ono nekoliko žena koje su verestovale Maru otišlo svojim kućama. Međutim, nakon ove litre uslijedila je još jedna na račun birtijaša, pa još jedna na račun župnika, kojemu nije bilo problem odvojiti koji groš budući da je biznis svečenja kuća nakon Božića donio dobru zaradu, pa ih se tako Sicek i Grabar nisu uspjeli riješiti na brzinu. Na kraju družina se ipak dogovorila da je najbolje otjerati sve pijance, a velečasnom i zvonaru donesti nešto za pokriti složiti klupe za spavanje. Za sprovod, zbog posebnih uvjeta, dogovoreno je da će on biti ujutro, čim se iskopa grob, budući da je župnik ponio na sebi crnu mantiju i u džepu svetu vodu, te da se njegov dolazak neće morati platiti iz jednostavnog razloga što to nema tko učiniti, dok će za nošenje lijesa Sicek pronači nekoliko seljana, a na sprovod tko dođe, dođe.

Grobar Mirkina sa Marinim prijateljem Pavinom drugi dan je rano ujutro krenuo kopati grob. Prije toga dao im je Sicek u birtiji malo rakije, a župnik cijeli groš kako bi što prije to obavili. Još mamurni i prljavi župnik i zvonar malo su prezalogajili čekajući da se sakupi barem desetak ljudi za sprovod. Nešto kasnije, nakon što su zainteresirani popili pokoju smrdljivu rakiju drekovaču, krenuo je tiho sprovod prema groblju uz slabu zvonjavu koju nitko neće platiti. Doći do groblja, pogotovo u zimsko vrijeme bila je prava mora. Kao prvo vodio je vrlo strm put po kojem sam čovjek gotovo da jedva dopuže do skliskoj i neravnoj strmini. Župnik je održao kratak govor, lijes su stavili na kravska zaprežna kola i kolona od desetak jadno obućenih ljudi prenula je prema groblju. Dolaskom do uzbrdice već su se očekivali određeni problemi. Krave tim putem ni teoretski nisu mogle proći pa su četvorica jačih muškaraca primila lijes i pokušali ga nositi. Međutim, put je trajao svega desetak metara i već se tu prvi desni nosač poskliznuo i skoro pao, no samo je pokleknuo i uspio zadržati lijes, trebalo je proći još dobrih tridesetak metara.

- Pička mu materina i lesu, nigda ga nebumo dočarili. - ljutito progunđa nosač podižući stari masni crni šešir koji mu je ispao u bljuzgavicu.

Narednih nekoliko metara proteklo je glatko, ali se onaj prvi desno opet poskliznuo i pao, a za njime i sva ostala trojica jedva zadržavajući lijes da se ne odskliže među sprovod koji je išao desetak metara iza. Uto je sa groblja došao grobar koji je prestao zvoniti i donio poduže uže i zavezao sanduk kako bi, zajedno sa Pavinom, pomogao nosačima. No, od sredine puta više ni dabi. Pokušali su ga i gurati i vući po zemlji ali je bilo toliko sklisko da je to bilo neizvodljivo, jer je druga polovica puta bila još strmija. Sanduk je stalno zapinjao u ranije napravljene kolotečine, pa su, nakon gotovo pola sata, odlučili izvaditi Maru iz sanduka i odvući ju gore posebno, a posebno sami sanduk. Ovo je upalilo i konaćno je sprovod, uz brojne padove prisutnih, od kojih su neki i odustali dopuzati do groblja radi jedne kurve Mare, došao do groba koji je iskopan nedaleko same kapele. Ponovno su stavili Maru u sanduk i postavili ga nad jamu, na što je župnik ukratko rekao "da je prah bila i da će se u prah pretvoritio - Amen". Teren je bio i oko groba sklizak pa je i ovdje došlo do problema. Prilikom spuštanja omeknulo se jedno uže a sanduk je upao u jamu međutim prilikom pada se okrenuo. Kako je bilo zima i svjetina se počela razilaziti župnik je naredio Mirkini i Pavini da neka prije zatrpavanja okrenu sanduk, na što su ovi obečali da će tako učiniti. Sprovod se razišao a ovo dvojica su ostavili Maru nazubce uz samouvjeravanje da bi se svejedno kasnije okrenula sama. Ubrzo su zatrpali jamu, odmorivši se popili preostalu rakiju i vratili se u birtiju u nadi da će dobiti još što, a ako ništa drugo potrošiti onaj groš koji su dobili od velečasnoga.

U međuvremenu u birtiji se već sakupila standardna ekipa pijancov i propalic, a iz vinograda se sa konjima i sanjkama već vratio i župnikov zvonar koji se tamo uputio rano ujutro kako ne bi velečasni opet hodao. Na sanjkama su još jučer, kad već idu na taj kraj, dovezli prazan lagav od oko 200 litara da ga natoće u vinogradu, budući da u podrumu župnog dvora u Pytomaci više nisu imali vina niti za jednu misu, a u podrumu se dobro zaključano čuvala poveća zaliha vina jer je vinograd u Arsanyu, kojega je župi ostavio neki prethodni župnik bio dosta velik, onoliko koliko ga je moglo okopati deset kopača u jednom danu.

Sve u svemu u Szedlarici je sve prošlo gotovo uobičajeno kada se ide na sprovod u neko područno župno mjesto. Još je ovo bilo i previše dobro u odnosu kada se mora ići na u Otrovanec mještani kojega sela imaju groblje na Crlenoj Klisi, oko 3 kilometra daleko od sela pa cijeli sprovod ide sa konjskim ili kravskim zapregama. Bilo je već gotovo podne kada su župnik i zvonar krenuli prema Pytomaci, ali je župnik, koji je pristao da se od prošle godine mrtvi Otrovančani više ne pokapaju na Klisi već u selu, tražio od zvonara da neka vozi baš preko Klise da vidi kakva je situacija sa kapelom koju Otrovančani sve više zapuštaju jer su zapeli i silom hoće napraviti, pa makar i drvenu, kapelu u samom selu. K misi se na Klisu ide samo jednom godišnje, i to na svetu Helenu u ljetu, što je dopizdilo ljudima pogotovo stoga što su se u kapelu često znali doseliti razni razbojnici i propalice i tu ne samo živjeti već su znali pokrasti sve što je bilo. Često im je ovo bilo i glavno skrovište jer se malo tko usudio približiti kapeli, osim ako nije išlo mnogo ljudi. Upravo je ovih dana kružio glas da se opet nastanila nekakva banda koja je pljačkala po okolnim selima sve što je stigla, a posebno vino iz vinograda u Arshanyu i kokoši i prasce iz Turnasice, Szedlarice i okolnih sela. Navodno ih je šest sedam, a među njima i dvije dosta lijepe i zgodne ali rijave drolje iz Pytomace koje su ostalima služile isključivo za jebačinu. Župnik je znao za opasnost od jedne ovakve grupe kojih se u okolici posljednjih desetak godina nakotilo nevjerojatno mnogo i kojima se rijetko moglo uči u trag i uloviti ih, a često su bili i kojekavi perverznjaci i bili naoružani sjekirama, noževima, sabljama, pa čak i kuburama i nabijačama.

Dolazeči sve bliže kapeli kroz gustu šumu i šikaru i nedaleko od drvenog raspela na putu iz Otrovanca kojega su prije oko dvadeset godina postavili sami Otrovančani, uz razgovore o razbojnicima i lovokradicama, počeli su zamječivati sve više raznoraznih tragova ljudi i konja u desetak centimetara debelom snijegu. Stotinjak metara prije kapele, koja se nalazila na brijegu, susreli sa odrpano obućenim čovjekom koji je jašio nekakvo sivkasto kljuse. Zvonar je zaustavio konje a župnik zapitao čovjeka da li je skoro bio kod kapele i da li se može popeti sa saonicama do nje. Ovaj mu je samo potvrdno klimnuo glavom i nestao u šumi. Nastavili su i ubrzo stigli pred kapelu gdje su zatekli otvorena bočna vrata. Unutra nije bilo gotovo ničeg vrijednog, a niti slike patrona koja se inaće nalazila iznad drvenog stola i bivala toliko puta ukrađena da je Otrovančanima već išlo na živce stalno kupovati nove slike. Međutim, unutra se nalazilo i što šta što je nagovještavalo da je ovdje nedavno netko bio. U kutu se nalazio bakreni kotao, nekoliko vrćeva i glinenih čaša, nekoliko poduljih dasaka i ponešto nedavno nasjećenih drva. Zaključili su da je očito ovdje netko nedavno i spavao, ali da je zgrada, iako nema zvonika, pokrivena i u dosta dobrom stanju.

- Gospon tu su bila razbojnici, jebala ti to idemo brže dok se neje vrnula. Ona od mala prije sigurno je isto razbojnik, a cikvu ste videl da je cela. - strašljivo i gotovo izbezumljeno primjeti Ferenc i brže bolje krene prema saonicama, kad se u tom trenutku uznemire konji i pojavi osam ljudi u dronjcima, od kojih trojica na konjima, a među njima i onaj kojeg su malo prije susreli. Bilo je očito da se radi o nekakvoj bandi. Neki od njih imali su dugocijevne puške, a neki i kubure, dok su dvoje od njih bile žene, dosta lijepe ali zamusane i zafufljane od čađi, blata i raznih drugih prljavština, rasčupanih kosa koje su pokrivali nekakvi stari već gotovo natruli veliki šeširi gospodskog tipa drečavih boja, a koje su vjerojatno ukrale nekakvim gospođama prilikom neke krađe ili su im ih poklonili njihovi dečki zato što se dobro jebu ili što drugo dobro rade. Obadvije su se vozile na jednom konju, kao i još četvorica, na svakom konju po dva, dok su druga trojica imali svaki svojeg konja, a odakle su došli, sam Bog zna. Gotovo svi osim onog na sivom konju imali su iskombinirane razne vojničke mundure svakojakih boja ali dosta jako istrošene, poderane i strašno prljave.

- Ovo je sigurno nekakav pop kad ima mantiju, a sigurno ima i novca. Šta to vozite u saonicama ispod tog sijena - upita i nekakvim štapom otkrije bure, pokuca po njemu i ustanovi da je puno. Čini se da je ovaj drugi što je jašio sam bio vođa.

- Hajde dajte istresite sve zanimljivo iz džepova, a za to vrijeme mi istovarimo bačvu i gubite se. - doda.

- Ej ne. Dajte postreljajte ih budu nas odali i onda opet imamo pizdarije. A imaju i dobre konje. - umiješa se čupava crnka koja je više ličila na ciganku.

- Jebemti točno. Najebali smo ako ih pustimo. - ustanovi glavna buđa među ovim ljigavcima, a koji je očito već podosta toga popio i samo što nije pao sa konja.

- Daj ti Jozo naloži vatru u kapeli dok se još nije smračilo, a mi ćemo ih zavezati i staviti u kut. A ti pičko probaj nam nekaj složiti za jesti.

Župnik je u nekoliko navrata pokušao nešto zamoliti, međutim, nije dobio pravo glasa, dok se zvonar skoro usrao od straha (upišao se je), a razbojnici su, nakon što su ih zavezali i odvukli u kut kapele stalno se motali naokolo i skinuli bure sa vinom, dok je jedan odmah otvorio čep i ustanovio da je to gotovo misno prvoklasno vino kakvo se ne pije svaki dan.

- Dečki ove budale ovim putem voze vino. Tko mi rekel da je onaj pop. - sada se javi onaj što ih je presreo pri dolasku.

Sasvim je župniku postalo jasno da je njihova sudbina doslovno neizvjesna. Tko zna što može pasti na pamet ovim barabama. Moljakanja da ih puste nisu urodila plodom, pa je slijedeća ideja bila - bijeg nakon što se vragovi naloču onog odličnog vina i da makar pješice stignu barem do Pytomace.

Mrak se već poodavno spustio, a moglo je biti i već oko 9 sati navečer, što je i dosta kasno u ovo zimsko i hladno sniježno doba. Nakon što su pojeli nekakvu staru nedavno ukrađenu kokoš i popili dobrih pet šest litri misnog vina cijela je banda zaspala oko već pomalo tinjajuće vatre naložene usred same kapelice. Čak i onaj koji je trebao biti na straži ispred zgrade srušio se u kut i zaspao kao da nikada nije spavao. Ako je do sada nije bilo ovo je bila odlična zgoda za bijeg. Prema župnikovim instrukcijama Ferenc je, prignuvši se do župnikovih ruku, zubima odvezao konopac sa župnikovih ruku i dalje je stvar tekla vrlo glatko. Oba su ubrzo bili odvezani i puzečki se izšuljali iz kapele. Kako je bio mrkli mrak uzeli su prva dva konja koji su im se našli pod rukom i bez ijedne riječi zajašili ih i brže bolje uputili se pravo prema Pytomaci. Put nije dugo trajao i za kojih pola sata već su bili u centru mjesta kod vojne dežurane gdje je obično dežuralo nekoliko vojnika.

Ni pet ni šest upali su u dežuranu, dok je zvonar drečeći da su ih napali razbojnici napravio toliku buku da je probudio stanovnike nekoliko okolnih kuća. Podoficir koji se zatekao na straži i kojega je župnik upoznao sa situacijom brže bolje je doveo zaprežna kola i nekoliko konja i sakupio deset vojnika koji su krenuli ravno na Klisu da ulove razbojnike i vrate župniku oteta kola, bačvu sa vinom i sve ono drugo što su mu oteli.

U međuvremenu župnik i Ferenc otišli su do župnog dvora gdje ih je sva zabrinuta čekala kuharica Mara Pecekova. Dobro promrznuti i uplašeni dozlaboga, a Ferenc još k tome i upišan ispričali su Mari što se u stvari dogodilo. Ona im je pripravila kuhano vino i narezala malo suhe slanine i luka, da se lakše mogao čekati ishod potrage za bandom.

Ekipa koja je za nekih pola sata već bila stigla do Klise zatekla je praznu kapelicu sa neugaslom vatrom i razbacanim raznoraznim predmetima koje su razbojnici pokrali župniku. Bila su tu i zaprežna kola, te bačva, međutim nedostajalo je tridesetak litara vina.

- Vragovi su nam zbrisali. - zaključi zastavnik Đuro i pokupivši sve pronađeno vrati se prema Pytomaci jer je uvidio da bi potraga bila uzaludna.

Zastavnik Đuro sa svojim dečkima vratio se ubrzo natrag do župnog dvora, pa su se i svi oni pridružili okrijepi.

(Pitomača, 1989.)

Priča druga (Fantazije)

*********************

"BEŠTE LJUDI IDU PARTIZANI"

(O ljudima i zbivanjima na pitomačkom području u vrijeme drugog svjetskog rata i nakon njega)

- fragmenti -

Prava povijesna istina uvijek ima u najmanju ruku dvije istine. Koja je prava i tko je bio u pravu u vrijeme drugog svjetskog rata također se možemo zapitati. Svatko ima svoju priču, a u nastavku Priloga ovih novina pokušat ću rekonstruirati na jedan drugačiji način zbivanja na području otprilike današnje općine Pitomača vodeći se raznom literaturom, sjećanjima i drugim izvorima. Unaprijed znam da će biti raznih reakcija, pa umoljavam sve čitatelje da sve primjedbe i propuste, netočnosti, odnosno određene nove podatke jave i dostave u Uredništvo Pitomačkih domaćih novina.

(Prilozi sa korekturom radi razumijevanja zbog lokalnog karaktera iz mjesečnika «Pitomačke novine», br.5-11, god.2, 2002 i br.1, god.3., 2003 – Mjesečni časopis Pitomače i okolice, izdavao «BB-art» Pitomača – galerija-grafička priprema-nakladništvo, vl. Željka Begović, Otrovanec 60, Pitomača)

Dobro znamo da je uspostava Nezavisne države Hrvatske početkom 1941. godine za hrvatskog čovjeka bio nezapamćeni događaj - nakon mnogo stoljeća opet Hrvati imaju svoju državu. Tako je to prihvaćeno i u Pitomači i okolici. Možemo reči što god želimo, ali je svakako činjenica, ma kako god negativan na dijelu međunarodne scene bio Pavelićev režim još uvijek njegovo kuca u srcima hrvatskoga naroda i rijetko će tko negdje u vinogradu ili nekakvom veselju odbiti zapjevati onu "Evo zore, evo dana", "Spustila se gusta magla" ili neku koju započne neki stariji mještanin, a koju malo tko zna («Oj ustaše, ustaše, čuvajte nam sve naše...» i sl.).

Mobilizacije u starojugoslavensku vojsku već samim krajem 1930.-ih godina u domobransku vojsku nisu prihvačane sa oduševljenjem. Početak rata i u našem kraju karakteriziralo je formiranje ustaških jedinica, dok su domobrani uglavnom bili u, kako stari ljudi kažu, nekakvom ne zna se točno kakvom položaju, ali svakako protiv komunista, no i ne baš uvijek jako opasni. Godina 1941. u ovom je kraju protekla relativno mirno. Nova, ustaška vlast, sukladno ideologiji počinje riješavati prvenstveno pitanje postojanja Srba. Osim njihovog odvođenja u logore i protjerivanja iz Starogradačkog Marofa, Velike Črešnjevice i drugih mjesta život se nastavljao sasvim normalno sve do početka 1942. godine – naravno, ne za sve stanovništvo. Nije to bilo ni slično kasnijim komunističkim čistkama svih onih koji se nisu slagali sa njima.

Već u lipnju 1941. rojnik Jakup Benger odlazi k Paveliću na dogovor oko davanja vojne pomoći pitomačkom području, kako bi se što efikasnije mogli suprotstaviti komunistima koji su pak uveliko počeli sa širenjem svoje ideologije. Organizirali su pretrese kuća kod sumnjivih obitelji u potrazi za komunističkom literaturom. Sjedište ustaških snaga u Pitomači je gravitiralo uglavnom oko samog centra, zgrade općine i žandarmerijske postaje (sam ustaški tabor nalazio se na mjestu današnje kuće br. 49 u Gajevoj ulici), dok sredinom 1942. se već organizira obrana od potencijalnih napada partizana sa južne strane, od Bilogore, jer se već od tada dobro znalo da se partizani kreću oko Sedlarice, Klise, Velike Črešnjevice i Turnašice i da ćesto dolaze u vinograde podno Lipice, u Aršanj, Kladarski i Otrovanski breg, te ponekad i u sama naselja, a noću ponekad i u samu Pitomaču.

No, prvi jači napad na Pitomaču izvršili su partizani u noći između 17. i 18. rujna 1942. godine, kada ih je, njih oko 500 "urlajući Živjela narodna vojska" i druge komunističke parole počev od oko 21,30 sati opustošilo cijelo mjesto (kako je to zapisao očevidac). Ovaj događaj pamte mnogi mještani koji su se zatekli u svojim kućama. Partizani su zapalili tadašnji Nöthigov paromlin (do rata najveći mlin u ovom dijelu Podravine i Slavonije, danas drvna industrija TVIN-a, ranije GAJ Pitomača), a opljačkali i demolirali poštu, općinsku zgradu, željezničku stanicu i zgradu rudnika ugljena i tako načinili ogromne štete, pobili i spalili dvadesetak ustaških vojnika i žandara, a stanovnicima ulili strah u kosti. Ovaj požar bio je tako velik da su ga vidjeli stanovnici oko deset km udaljenog Starogradačkog Marofa, a poznata je i priča da su gotovo svu zatečenu vojsku pa i radnike (od kojih je bilo dosta mladih vojnika) otjerali u prostorije mlina, zaključali i potom zapalili. Točan broj tada ubijenih nije poznat. Partizanski podaci navode ukupnu brojku od oko 35-40 osoba, a količina spaljenog samo žita iznosila je oko 25 vagona. Omjer broja vojnika bio je «sjajan» - oko 500 : oko 40.

Od tada pa nadalje ovo mirno područje postepeno postaje sve više nesigurno i izloženo takvim i sličnim upadima partizana.

Život se u Pitomači počeo naglo mjenjati. Partizani sa jedne strane, a ustaše sa druge postaju strah i trepet. U početku rata večina stanovništva uglavnom se bojala partizanskih noćnih napada koji su bivali sve češći u Pitomaču, ali i u sva druga okolna sela. Pokradu od ljudi ono što im je potrebno, a ono što nisu mogli nositi jednostavno zapale. Zanimljivo je spomenuti da je sva ta partizanska djelovanja jugoslavenska bivša vlast smatrala pohvalnom i ratnim operacijama. Međutim, nije se uvijek radilo o ratnim operacijama sa ustaškom ili domobranskom vojskom, već je stradavalo i obično pučanstvo.

Sve u svemu stanovništvo se je počelo sve više bojati, kako raditi, tako i živjeti. Na svaki takav napad partizana ustaše su se revanširali nad srpskim stanovništvom, pristašama komunista i židovima, odvodeći ih u logore i zatvore, a srpsko stanovništvo se počelo, pogotovo iz Velike Črešnjevice, sve više priklanjati partizanima, a za njima i brojni drugi stanovnici koji su stvorili određene simpatije prema komunistima.

Od sredine studenoga napadi su bivali toliko učestali da gotovo i nije prošlo nekoliko dana, a da partizani nisu nešto napali, nekoga ubili ili nešto ili nekoga oteli. Najinteresantnije im je bilo napasti vlakove na pruzi od Virovitice prema Pitomači, i to najčešće na pola puta od Vukosavljevice do Pitomače koji prolazi kroz šumu. 18. studenoga 1942. zaustavili su teretni vlak i kasnije ga zapalili, a oteli vagon svinja i brašna, te dva vagona mladih domobrana kojima se sudbina nikad nije saznala. Nešto kasnije opljačkali su školu u Otrovancu, gdje su razbili Pavelićevu sliku. Početkom siječnja slijedeće godine porušili su rudarsku prugu i 120 telegrafskih stupova, te opljačkali radnike (rudare) na koloniji u Velikoj Črešnjevici, koji nisu imali veze sa vojskom, otevši im ništa drugo nego 324 litre vina. Bio je to 3. bataljon slavnog Kalničkog odreda.

Napadi partizana uglavnom na mjesta bliža Pitomači, a to je Otrovanec, Stari Gradac, Starogradački Marof, Sedlarica i Turnašica bivali su još češći od početka 1943. godine. Iz izvještaja raznih odreda partizanskih vojski koji su bili prisutni u ovome kraju saznajemo razne podatke koji su često vrlo ne realni i bili modificirani u doba SFRJ kada su i objavljivani. Navode se uglavnom akcije gotovo sa bezveznim podacima. Na primjer spominje se da je jedna nekakva udarna grupa napala pitomačku željezničku stanicu 10. travnja 1943. godine i otela, odnosno zaplijenila čak 30 vagona hrane koja je bila sakupljena u ovome kraju (?) i namjenjena za Njemačku, a tom zgodom napali su i žandarmerijsku stanicu u mjestu.

Naredno vrijeme tijekom iste godine udari partizana bazirali su se uglavnom na povremenim prepadima ulaskom u škole gdje su najčešće oduzimali pisači pribor, dok im je vrlo zanimljiv bio rudnik ugljena u Bilogori podno Velike Črešnjevice gdje su otimali sve do čega su došli. Osim toga akcije su izvodili i to također često rušenjem telegrafskih stupova i željezničke pruge.

Vrlo se često u to vrijeme događalo da su partizani zauzeli samo mjesto Pitomaču i držali ga pod svojim nadzorom. Takvom prigodom osnovali bi Komandu mjesta, (nalazila se uglavnom na mjestu današnje tvrtke «Komunalno» kod pruge u Pitomači) no sve je to trajalo ili samo jedan dan ili, rijeđe po nekoliko dana. Tako su nekoliko dana nakon Martinja, 16. studenoga upali u Pitomaču u kojoj je bilo svega 18 ustaša, 2 žandara i 5 domobrana, dakle vrlo slabo čuvana, i zarobili ih. Tom su zgodom ostali u mjestu 6 dana, do 22. studenoga kada su ih ustaše, domobrani i njemačka vojska opet potjerali u Bilogoru.

U ovom je kraju već od početka 1942. počelo formiranje komunističkih Mjesnih Narodnooslobodilačkih odbora, pa je tako i u Pitomači 10. listopada 1943. godine osnovan jedan takav odbor sastavljen od Milana Mesarića, Franje Živka, Milana Čerepinka, Mije Mihokovića, Josipa Veličana i Stjepana Sondija. Tzv. partijsku čeliju Pitomačani su osnovali još u siječnju iste godine i to u Otrovanskom brijegu (u vinogradu). Od tadašnjih komunista najznačajniji su bili Dragutin Mađerić-Lujo, Franjo Živko, Đorđe Mikec, Slavko Crnec, Josip Fric, Jela Mađerić, Petar Mikec, Zdravko Kos, Velimir Podunajec, Petar Mikšić, Zlatko Papišta, Milan Tari, Mato Smrček, Ivan Galoši, poznati pitomački fotograf Eugen Vinogradski (za kojega se pričalo da je davao partizanima značajne podatke) i još neki.

22. studenoga ustaše i gestapo konačno radi čistku u Pitomači i napadaju partizansku komandu mjesta i ubijaju stražara Đuru Živka, a uhvačene odvode u Njemačku, a zatim i u Francusku i Češku. Odvedeno ih je ukupno trinaest, a kasnije ih se vratilo šest.

Ustaše su dobro znale da će i da je najviše stanovništva priklonjeno partizanima u mjestima koja su tada imala većinsko pravoslavno stanovništvo, jer za njih su komunisti bili isključivo pravoslavci, odnosno Srbi, a to je bio Stari Gradac, Velika Črešnjevica i Mala Črešnjevica. Stoga su često poduzimali čudno zastrašivanje stanovništva tih mjesta u koja su rijetko zalazili, kako se toga sjeća stanovništvo tih mjesta. Jednostavno su znali doći po drumu sa "cindapom" sa prikolicom (poznati njemački motor) i mitraljezom pucati na sve što se kretalo po tim mjestima, pa su se ljudi sakrivali gdje su stigli. To ustašama svakako i nije bilo na čast, ali se dugačije nije moglo. Jedna priča kaže kako su ustaše u jednom našem selu u noći opkolili nekoliko kuća i prilikom noćnog vikanja i psovanja jedni drugima pred samo jutro jedan je ustaša doviknuo partizanima: "Jovane, pjevci kukuriću, bježi kući" (!)

Svi dobro znamo da je prilikom uspostave nove, ustaške vlasti došlo do reguliranja pravnog i opće društvenog sistema. Međutim, već NDH-zija 1942. godine kreće u potpuno glupu egzibiciju oduzimanja zemljišta mnogima koji su imali više od ostalih. Državna riznica je osnovala tzv. Zavod za kolonizaciju i dijelila zemlju posjednika, a posjednike odvodili u logore ili na prisilni rad - ali uglavnom Židove, Srbe i druge. No, kada su, makar i samo na kratko, mjesto zauzeli partizani i oni su radili ne slično nego isto to i još gore, a pod jednostavnom izlikom - općenarodna imovina. Opća nacionalizacija i ovog kraja počela je preuzimanjem vlasti od strane komunista i to već od početka 1944. godine pa sve još gotovo četrdeset godina kasnije, a najviše je toga oteto odmah nakon rata, od 1945. do 1950. godine. Jednostavno je u zemljišne knjige upisano npr. "Primljeno 22. travnja 1944. br. 186Z Na osnovu pravomoćne odluke ureda za kolonizaciju u Osijeku od 27. siječnja 1943. br.2474/43. uknjiženo je pravo vlasništva na nekretnine u A a za korist Zavoda za kolonizaciju u Zagrebu" ili "Na temelju rješenja Skupštine Općine Đurđevac Komisije za arondaciju od 5.veljače 1964. br.03-12224/1-64 otpisana je iz A čest. broj...te prenešena u ul. br....iste kao Društveno vlasništvo". No o tome čemo nešto kasnije.

Komanda mjesta Pitomače uglavnom je postojala samo onda kada su partizani zauzeli mjesto. Nakon navedene akcije ustaša i gestapa partizani obnavljaju komandu i za komandanta postavljaju Franju Fabijana, a za komesara Stjepana Banaka. U raznoj komunističkoj dokumentaciji se navodi da je bilo najvažnije sakupiti, odnosno oteti što više oružja i vojne opreme. Uglavnom se navodi da se to radilo od bjegunaca iz ustaških i domobranskih redova, što je jedna sasvim velika glupost. Uzimali su na svim mjestima gdje su stigli i sve ono što su stigli - ako im je taj netko bio sumnjiv. Dobrovoljnih prijelaza u partizansku vojsku još do 1943. bilo je vrlo malo, što partizani u svojim dnevnicima nisu priznavali. Odlazak, a sve više dobrovoljni, počeo je iz Pitomače i bližih sela tek početkom 1944. godine kada je već bila poljuljana i Njemačka i NDH.

Već od početka 1944. partizani sve češće okupiraju Pitomaču i sve se duže zadržavaju u mjestu. Stoga sredinom siječnja dolazi do bombardiranja Pitomače i Velike Črešnjevice, kojom je prilikom srušeno 80-ak kuća i gospodarskih zgrada. Od početka ove godine i u ovome kraju je počeo pravi rat. U siječnju Pitomaču je zauzeo VI. slavonski korpus i 28. slavonska udarna divizija kojom su se prilikom glavne osobe, na čelu sa poznatim Filipom Lakušom i Petrom Drapšinom, fotografirale, nigdje drugdje nego cinktoru kasnobarokne pitomačke župne crkve svetog Vida koja je 1968. potpuno izgorjela iz nikada objašnjivih uzroka.

21. siječnja ustaške snage uvidjele su da ovo ne vodi dobrome pa oštro napadaju sva mjesta od Ludbrega, preko Koprivnice do Pitomače i zauzimaju ih. Pitomaču drže gotovo cijelu godinu, ali kako je bivala opasnost od partizana ogromna morali su povečavati svoje snage, pa šalju i u Pitomaču pripadnike "Crne legije" pod vodstvom generala Bobana (bobanovci - 37. ustaška bojna) koji su veliki dio rata proveli u Koprivnici i širom Podravine. Sam Rafael Boban je često dolazio u Pitomaču i tu organizirao brojne napade na partizane oko Pitomače. Partizani su pokušavali osvojiti u nekoliko navrata Pitomaču u to vrijeme međutim, prisustvo bobanove vojske uglavnom ih je obeshrabrivalo i napadi su obično bili katastrofalni po partizane koji su najčešće biježali glavom bez obzira - jer ih ustaše nisu mogli smisliti. Partizanski objavljivani izvještaji nakon rata ublažavali su ovakve događaje. Tako su 18. na 19. kolovoza 1944. partizani pokušali osvojiti Pitomaču i uspjeli su osvojiti desetak zgrada na južnom dijelu mjesta, međutim bobanovi dečki na čelu sa Bobanom potjerali su partizane preko Grabrovnice, Velike i Male Črešnjevice sve do Bilogore. Ustaški izvještaji navode da su partizani imali ogromne gubitke, što ovi nisu priznali. Tada je Pitomaču napala partizanska vojska drugog i trećeg bataljona brigade "Braće Radić" i jedan bataljon brigade "Matije Gubca". Začudno je da su komunisti u SFRJ, u objavljivanim opisima napada na pojedina mjesta, baratali sa pojmom "osloboditi" - kao da je to neke mjesto oduvijek bilo njihovo (?) Kažimo da se danas još uvijek dosta često u pitomačkim vinogradima može čuti malo izmijenjen refren poznate pjesme «Koprivnico, Koprivnico mirišavo cvijeće, po tebi se po tebi se Rafo Boban šeće...».

Situacija od toga doba pa sve do kraja rata bila je vrlo teška. Vojske su se u mjestima mjenjale gotovo svaki dan, pa tako stanovništvo više nije ni znalo koja je vojska došla, a koja otišla. Živjelo se u strahu. Bilo je gadno, a najgore je bilo ako je netko bio mobiliziran ili otišao u ustaše iz određene obitelji a to su saznali partizani. Ili pak obrnuto. Ne rijetko se dogodilo da je ista osoba sad bila u partizanima, sad u ustašama - da sačuva glavu, pa se dogodilo da su određenom od ljutosti ubili oca ili nekog drugog u obitelji, a članovi obitelji uopće nisu znali koja ga je vojska ubila, iako su pretpostavljali. Npr. tako je bilo sa stolarom Ivanom Tišljarom u Otrovancu u prvoj polovici 1945. kada su partizani već držali sva mjesta oko Pitomače i dio nje. Jedne je noći došla "nekakva" vojska i odvela ga na njegov vrt i ubila zato što sin nije bio u njihovoj vojsci, a obitelj (gotovo sve žensko društvo) nije ni znala da je rat u stvari već bio i gotov - navodno je krajem rata njegov sporni sin Drago viđen u ustašama i nakon rata pobjegao iz Jugoslavije ali se ne zna gdje. Zagubio mu se svaki trag. Doduše, kružile su nekakve priče da se sakriva negdje u Makedoniji, no to nije nikada potvrđeno. Tamo gdje je Ivan ubijen obitelj je nekoliko godina kasnije dala podignuti raspelo na stazi koja je poprečke vodila od Dinjevca prema Bilogori pored kanala. Tu je desetlječima na raspeli bio natpis «Putniče stani jedan čas i pomoli Očenaš...». Samo je čudo spasilo raspelo što ga kasnije komunisti nisu dali srušiti. Ivanova supruga Katarina zapisala je u svom dnevniku između ostalog «...ušli su u sobu nečovječni ljudi, pijani, psujući da se poštenu srce zgražalo. Sa nožem u ruci. Boga psujući – paru na sunce il ćemo vas poklat. Ja videći pred sobom smrt zavapim Blagoslovljen budi Bog i Njegovo sveto ime. Dragi sinko ja ti nisam ništa kriva, ni moj suprug, nemoj nas klati. Sjeti se svoje majke i oca svoga. Na to mu pao nož na pod. Digao ga i izgubio se iz kuće. Uto su došli bliže druga dvojica i odvukli mog para...».

Ovakvih primjera možemo nabrojiti još mnogo. Iz Pitomače i okolice danas ne možemo ustanoviti niti približan broj onih koji su bili u partizanima i onih koji su bili u ustašama ili domobranima. U vrijeme SFRJ odnosno komunista navodi se oko 80 imena onih koji su pali od ustaša, domobrana ili fašista. Međutim, nigdje se ne navode podaci koliko je u ovome kraju poginulo od komunističke ruke, dali kod kuće ili negdje drugdje. Oni koji su bili u ustašama, domobranima ili negdje u njemačkoj vojsci morali su to tajiti za vrijeme komunizma. Partizana se u vrijeme od 1945. do kraja 1980.-ih godina pojavilo čitavo čudo, međutim, mnogo njih je nakon 1991. godine počelo tvrditi da su bili i u ustašama, domobranima, odnosno kontra komunizma. Sad odjednom više nisu u drugom svjetskom ratu bili partizani iako su se busali da su radili diverzije na ustaše ili Nijemce. Posebno je zanimljiva jedna priča jednog (poznatog) Pitomačana koji je svojevremeno govorio da su Švabama u Zagrebu napravili diverziju i to tako što su im u čizme nasipali rajsnedle i izazvali uzbunu. Sam Bog zna što su si mislili Švabe - ako je to uopće i istina. Isti čovjek koji je desetljećima bio predsjednik SUBNOR-a, kada je počeo Domovinski rat, dao si je načiniti jednu jedinu iskaznicu - «Ratni dopisnik ZNG» !!. Svi (mi u pitomačkom kraju) dobro znamo o kome se radi. Dao mu Bog duši lako.

Napačeni hrvatski narod, eto, imao je svakakve trenutke u svojoj povijesti. Danas je situacija također vrlo čudna i neodređena, pomalo maglovita i jezovita. U potrazi za što više raznih podataka od onih koji su bili u ustašama, njemačkoj vojsci, partizanima ili domobranima - odjednom nitko nije nigdje bio i gotovo ništa nezna (?). Sve se prilagođava situaciji. Poznajem jednu obitelj iz Pitomače čiji je otac bio u ustaškoj uniformi i ratovao cijeli rat širom Hrvatske i Bosne i fotografirao se na pedesetak fotografija, a ista mi je obitelj dala na čuvanje fotografije i zabranila da objavim o kome se radi jer bi mogli imati probleme (radi se o 2002-2003. godini). Tako isto poznajem jednu drugu obitelj koja ne želi da se objavi da joj je jedan član obitelji bio u partizanima. Tako je to kod nas (valjda).

Najžešće i najkrvavije borbe u ovome kraju između ustaša i partizana, odnosno njemačke vojske i partizana vodile su se u tijeku 1944. i početkom 1945. godine. Naši se stari ljudi sjećaju bezbroj događaja vezanih za brojne akcije i partizana i ustaša i drugih vojski. Posebno se ljudi sjećaju dolaska kozačkih formacija. Ovdje je od sredine prosinca 1944. godine počeo dolaziti prvi kozački kavaljerski korpus Vlasovljeve vojske, a predvodio ju je general Škuro i Kononov. Štete koju su u tijeku protekle četiri godine napravili ovome kraju ustaše, partizani, Nijemci i drugi nimalo se nemogu uspoređivati sa štetama Kozaka. Bila je to zaista velika pogreška njihovim dozivanjem. Oni su doslovno otimali sve što im se svidlo, a ubijali i silovali kako su željeli. Odmah po dolasku zapalili su desetak kuća i gospodarskih zgrada, u vinogradima u Bilogori pedesetak klijeti, a poubijali dvadesetak civila gotovo bez ikakvog razloga. Zna se da su ubijeni Mato Vranek, Bara Vranek, Jela Mihoković, Mara Škrinjar, Roza Grgović, Vid Petrić, Josip Vunak i brojni drugi iz Pitomače. Vezano za Kozake i u ovome kraju je dobro poznata priča o njihovom pijanstvu i obožavanju vina, a kada više ne bi bilo vina na kruh bi mazali "drožđu".

Zima 1944. na 1945. godinu bila je posebno krvav dio toga rata. Kada bi sva sjećanja ovdašnjeg stanovništva provjeravali vjerojatno ne bi bilo mnogo laži, jer su se takvi događaji jako dobro usjekli u pamćenje, pa makar netko tada bio i dijete.

Jedan takav događaj dogodio se u Velikoj Črešnjevici, a za koji vjerojatno zna i veći broj ljudi samo se šuti o tome. Naime, pitomački bobanovci krenuli su na razčišćavanje Bilogore od partizana (oko poznate Bačkovice, Velike Pisanice itd.). U prvom naletu istjerali su partizane iz Velike Črešnjevice i tu se utaborili na kraće vrijeme. Jedan od onih kod kojih su ustaše ostali prespavati do daljeg napada (a porijeklom je pravoslavac) sjeća se da je došlo stotinjak vojnika u mjesto, a kod njih ih prenoćilo desetak. Navedeni je tada bio nešto manje od deset godina i navodi da ga je prvo jedan ustaša ritnuo nogom u guzicu i bacio u kut. Na to je jedan drugi ustaški vojnik uzeo ga u krilo i odrezao mu i dao komad kruha i sa njime lijepo razgovarao, te mu dao mali nožić, tzv. «škljocu» kojega i danas negdje čuva u garaži. Drugi dan sva je vojska otišla prema Bilogori, međutim dočekala ih je partizanska zasjeda kojom su prilikom izginuli svi ustaše, a i nešto partizana. Mještani Velike Črešnjevice dobili su od partizana zadatak da iskopaju u kutu današnjeg pravoslavnog groblja u Velikoj Črešnjevici (tada rimokatoličkog groblja u Velikoj Črešnjevici nije bilo) veliku jamu, a drugi mještani da sa zapregama dovezu i zatrpaju sve poginule, i ustaše i partizane. Prema pričanju očevidaca radilo se o oko stotinu mrtvih vojnika, koji i danas leže na jednom južnom dijelu pravoslavnog groblja. Očevicu se posebno dojmilo jer je vidio mrtvog i onog ustašu koji ga je držao na koljenima i dao mu jesti i «škljocu».

Jak napad na Pitomaču partizani su organizirali 8/9. siječnja 1945. godine kojom je prilikom vođena i borba za Kloštar Podravski i okolna mjesta. Međutim, napad na Pitomaču ustaše i kozaci su obranili, a partizani odustali uz obrazloženje da "Provjereno je da je neprijatelj saznao za naš napad i sat početka. Nije isključeno da je to bilo i putem špijuna" - stoji u partizanskom dnevniku. Ovih dva dana (prema partizanskim podacima) poginulo je 124, što ustaša, što kozaka i Nijemaca, bilo 250 ranjenih i 8 zarobljenih, a na partizanskoj strani 36 mrtvih, 255 ranjenih i 5 nestalih. Bila je to notorna laž.

Partizani učestalo napadaju i slijedećih mjeseci, međutim često bez uspjeha. Uglavnom su samo u bunkerima oko Pitomače. Sve se počelo mijenjati krajem travnja kada su pokrenute sve moguće komunističke snage i dobro znamo da je ovo bio već sam kraj rata. Okupirali su i Pitomaču na sam prvi svibnja 1945. godine.

************

Kao nakon svakog rata pa tako i nakon drugog svjetskog rata stanje u gotovo svakoj zemlji koja je sudjelovala u ratu, a rijetko koja u Europi nije, bilo je vrlo zamršeno i komplicirano, a nadasve vrlo teško. Pogotovo je to teško shvaćao običan puk. Tako je bilo i u Pitomači i okolici. Vlast su, što se vidjelo i prije izbora, preuzeli komunisti. Narod je već prvih mjeseci nakon "oslobođenja" bivao ogorčen, jer se vrlo jasno vidjelo i to da hrvatski narod dolazi opet pod tuđinsku vlast, nadasve srpsku. Teško je u kratkim crtama reči ponešto o poratnom dobu, kada je vladalo opće siromaštvo i žalost za poginulima - nema veze na kojoj strani se poginulo.

U pitomačkom kraju u ovom razdoblju značajno je spomenuti Stjepana Sulimanca i još neke njegove prijatelje koji su se pokušali oduprijeti komunističkoj samovolji i totalitarizmu, a kasnije, kada je konačno osamostaljena Republika Hrvatska ostali ubrzo razočarani i umrli od tuge i jada, jer u biti nisu niti shvaćali što se oko njih događa u to vrijeme. Upravo se to zbilo sa Stjepanom Sulimancom. Izbori, koji su se održali 11. studenoga 1945. godine, morali su proči u korist komunista, a sve ostale stranke kao npr. predratni HSS, jednostavno rečeno, trebale su se ugasiti na bilo koji način. Te, prve, izbore narod je pokušao bojkotirati, jer narod je dobro znao što ga čeka. Kako je bilo u Turnašici i okolici dobro možemo vidjeti iz izvještaja Stjepana Sulimanca na konferenciji prvaka HSS-a održanoj četiri dana nakon izbora, 15. studenoga 1945. godine u Svećeničkom domu u Zagrebu. Ove i druge poratne aktivnosti koštale su Sulimanca višegodišnjeg zatvora nekoliko godina kasnije. UDBA i OZNA samo je čekala da ga strpa u zatvor kao državnog neprijatelja broj jedan. Za Sulimančev izvještaj u zapisniku piše slijedeće: "Sulimanac iz Virovitice izjavljuje daje tamo bio vrlo veliki teror. U njegovom selu Turnašici, do podne su glasovala 4 čovjeka. Poslije 2 sata tjerali su vojnici njih 30 trubača da javlja po selu tko neće glasovati, neka si to dobro pripiše, jer će odnijeti gaće na štapu. Ipak je apstiniralo oko 150 ljudi, a tu je pomogao dosta Narodni glas koji je stigao u selo. Sličan rezultat je u Vukosavljevici i Bušetini. 2 dana prije došli su iz Daruvara autom kod OZNE Filipović Valent i još jedan i pitali me da li ću glasati na što nisam dao odgovor. U utorak poslije izbora išli su na večer 4 vojnika sa šmajserima prema mojoj kući, ja sam stajao u dvorištu kod staje i primjetio ih. Provalili su u kuću i tražili mene. Cijelu noć su me tražili po kući. Ja sam se kroz voćnjak povukao u druga sela i krenuo u Zagreb. Kako je kod kuće to neznam."

Odmah nakon navedene konferencije UDBA je uhapsila Sulimanca i odvela ga u Petrinjsku ulicu. Međutim, stražar u tom zatvoru bio je stanoviti Fabijan Milić iz Vukosavljevice koji je javio Sulimančevoj obitelji što se dogodilo. Na zamolbe i intervencije njegove obitelji, a posebno njegovog šurjaka Franje Komara kod Franje Gažija (tada podpredsjednik vlade) Sulimanac je nakon mjesec dana ispitivanja i torture pušten iz zatvora. Od tada Sulimanac sve češće organizira političke skupove i govore i "svašta priča protiv nove vlasti", a sve češće dolazi u sukob sa oznom i udbom.

Konačno 9. srpnja 1949. UDBA zatvara Stjepana Sulimanca, Franju Komara, Stjepana Blažinčića i Ivana Vargu (svi iz Turnašice), nakon čega je slijedilo dosta kratko suđenje i višegodišnje zatvaranje u Lepoglavu. U optužnici između ostalog stoji i slijedeće:

"...Prvooptuženi Sulimanac Stjepan u Turnašici i Vukosavljevici, kao bivši funkcioner HSS ostajući i nakon oslobođenja naše zemlje na liniji zločinačkog djelovanja Mačeka protiv ustavnog uređenja u našoj zemlji od svibnja 1945. pa do hapšenja 9.VII. 1949. okupio je oko sebe svoje suradnike, ostale optužene, radi organiziranog neprijateljskog djelovanja. Na zajedničkim sastancima s njima prenosio je na njih primljene direktive, koje je primio od pojedinaca iz Mačekove klike u Zagrebu: Gažija, Košutića, Šuteja i drugih, sa svrhom, da ih svi zajedno šire među narodom. Prenosili su glasine kako se priprema dolazak na vlast zločinca Mačeka putem oružane intervencije zapadnih imperijalista. Odlazio je u više navrata u Zagrebu, gdje je navedenoj kliki referirao o stanju u svom selu i kotaru, a primao od njih upute za svoje neprijateljsko djelovanje. Tako je bio na sastanku kojega je sazvao Nemet Josip, lipnja 1945. na kojem su sastanku doneseni zaključci da se u narodu djeluje kako bi ga se odvratilo od učestvovanja u narodnoj vlasti, a da će odmetnici potpomognuti stranom intervencijom brže oboriti narodnu vlast. Rujna 1945. bio je na sastanku kog je održao Gaži Franjo, dok je tokom 1946., 1947. i 1948. odlazio u Zagreb na pojedinačno savjetovanje kod Košutića, Šuteja i drugih, a po primljenim direktivama okupio oko sebe ostale optužene kao suradnike, a kao metod rada upotrijebili su širenje olarmantnih glasina stvarajući uvjerenje o skorom preokretu, pasivizirajući narod od učestvovanja u narodnoj vlasti i izgradnji zemlje i na udovoljavajući obavezama odkupa.

Optuženi Komar Franjo, Blažinčić Stjepan i Varga Ivan bili su suradnici optuženog Sulimanca stalno od oslobođenja, svibnja 1945. pa do svog hapšenja, primali upute i po njimadjelovali u narodu. Ometali su akcije otkupa i aktiviranja radne snage i u tom opt. Komar povodom otkupa stoke rekao je članu mjesnog narodnog odbora Odalj Andriji, prigovarajući mu što se kandidirao na izborima za narodne odbore, da će on nekoga zaklati i da će po potrebii njega, da se vodi nepravilna politika prema seljacima, da se čiste tavani i grade državni magazini. Opt. Blažinčić prenosio je alarmantne glasine kako se po šumama kreću naoružane bande s radio stanicama, dok povodom napada informbiroa na našu zemlju govorio: da treba čuvati svoje snage i čekati povoljnu situaciju za obaranje narodne vlasti. Opt. Varga davao je otpor privrednim mjerama narodne vlasti ne odazivajući se na aktiviranje radne snage već se je krio."

Ovaj proces u pitomačkom kraju u to vrijeme bio je gotovo jedini, a suđenje je obavljeno kao za primjer. U obrazloženju u optužnici za Sulimanca stoji još i slijedeće:

"U svojim sastavima, kojima je dao naslov "Zapisane misli u pjesmi i štivu" izlaže optuženi Sulimanac svoj neprijateljski stav i svoj neprijateljski rad prema ustavnom uređenju u zemlji. Tako na str. 7 (dana 16. III. 1947.) piše: "no ne poslušaše zlobnici ovaj svijetli glas Radićevog seljačkog naroda, nastaviše prolijevanje krvi i tjeraše druge, da ju prolijeva". Na strani pak 27 pod naslovom "Božićni razmišljaj na Badnje veče 1947. god." piše: "Starački lik našeg predsjednika Dra Vladka Mačeka, te Dra Jurja Krnjevića i drugih naših rodoljuba, koji se nalaze u dalekom svijetu kao tumači naše pravedne ideje o stvaranju hrvatske seljačke države u punoj slobodi, te likovi naših prvaka ing. Augusta Košutića, dra Jurja Šuteja, dra Ivana Šubašića, dra Tome Jančikovića i drugih naših koji se evo nalaze u domovini i zajedno s nama trpe progonstvo, pogrde i prijetnje, očekujući čas nastupanja, kada će moći sa svojim dragim hrvatskim narodom, a napose seljačkim, učiniti kraj diktaturi i nasilju u hrvatskoj nam dragoj domovini, a glavar naše hrvatske crkve dr. Alojzije Stepinac prognanik je i sjedi u logoru kao i bezbroj hrvatskih seljaka i građana." Optuženi Sulimanac, povodom izbora za narodne izbore, rekao je: "Ja bih se stidio kada bih tako morao provoditi izbore za Hrvatsku seljačku stranku, kao vi za narodnu vlast. U takvom slučaju bih skinuo kapu i rekao zbogom Hrvatska seljačka stranko, propala si, jer nisi u srcu naroda..." Kao svjedoci preslušani svjedok Mandić Savo i Šušnjić Ivan, navode, da je optuženi, povodom zaduženja za otkup stoke za klanje, rekao: "ma što to činite, narod svoje proizvode može izvesti na tržište, pa neka tamo država kupi". Za optuženog Vargu isti svjedok navodi, da je lipnja 1949. povodom izbora za narodne izbore primjetio: "Što budem ja išao na izbore, kad svejedno bude kako oni hoće"."

I tako dalje. O ovome procesu i prilikama vezanih za ovo četvero ljudi, posebno za Sulimanca, mogli bismo govoriti još mnogo. Ali sigurno je jedno – dečki, trebalo je u to vrijeme imati muda, kako kaže naš narod. Komunisti su ih osudili oštro, pa su gotovo svi do 1951. godine proveli u zloglasnoj Lepoglavi, a iz društva nakon povratka bili izopćeni i stalno pod nadzorom UDBE i OZNE. Svi osim Sulimanca skoro su se sasvim prestali baviti "ovim stvarima" jer su se opekli, dok on nije imao mira. On je i dalje tjerao ideju o samostalnosti Hrvatske kao države. Stoga neka se stidi svaki onaj koji Sulimanca stavlja u grupu ljudi koji su samo radi interesa bavili se politikom, a posebno oni koji, u određenim prilikama čak i u najnovije vrijeme, skidaju spomen na njega, na primjer njegovu sliku sa zida u društvenim prostorijama u Turnašici, a upravo je Turnašica na području općine Pitomača imala značajne koristi od toga čovjeka nakon proglašenja Republike Hrvatske. (Npr. prva je dobila novu zgradu osnovne škole itd. a taj koji je skidao njegovu sliku na jednoj komemoraciji danas, 2009., je gotovo predsjednik SDP Pitomača – nova opaska – trebao bi SDP paziti koga prima u stranku!).

Svi dobro znamo da ovi, a i drugi navodi navedenih ljudi u to vrijeme su bili sasvim točni, međutim narod se bojao. Postojali su i oni koji su išli linijom manjeg otpora i uvlačili se komunistima "vrit", nakon čega je stradalo mnogo nevinog naroda. Teško je govoriti o prvih deset godina od završetka rata na ovom području. Komunisti su sa svojom prefriganom psihologijom izopačili sva zbivanja u prošlosti. Zastrašili su narod, a ako on nije htio slušati jednostavno su te strpali u zatvor, pa si ti misli drugačije od njih. Takvih slučajeva imamo mnogo, uključujući i razna bezobzirna ubojstva običnog puka npr. u Limbušu, za koji do danas nitko nije odgovoran iako su sasvim sigurno neki akteri toga masakra još uvijek na životu (kao Josip Manolić) - ali naravno, uvijek je bio odgovoran netko drugi. Iza kulisa se dobro zna o čemu se tu radi. Nakon Sulimančeve grupe počela su se nizati brojna zatvaranja i progoni onih koji nisu mislili kao i vlast - komunisti. Zanimljivo je da od živučih u našem kraju koji su bez veze odrobijali nekoliko ili više godina gotovo nitko neče pričati nešto više o tome. Tu je npr. Tomica Vitković iz Otrovanca koji je maknut sa fakulteta drito u zatvor – bez veze. Još uvijek se boje, a odgovor je - vrag nigda ne spije (ili su psihički totalno nestabilni). Dobro znamo što to znači. Nova vlast im je dala nekakvu penziju za pretrpljeno - i šutite.

Neka znadu svi oni koji još uvijek zagovaraju komuniste i njihov vladajući sistem u SFRJ, odnosno FNRJ, jer je navodno bilo mnogo bolje tada živjeti, a posebno 1980.-ih, da su licemjeri. A neće se sjetiti prvih dvadesetak godina nakon rata kada su njihovim očevima i djedovima meli tavane, otimali krave i svinje, tjerali ih u udruživanja u raznorazne zadruge, otimali zemlju, trgovine, kuće, konje i sve što su imali. A ti što su to radili uglavnom su bili "niš koristi i lenčine" - kako je to znao reči jedan od onih kojemu su u ovome kraju mnogo toga oteli, pa se propio i doslovce krepao kao pas.

Dakako, dijelom osamdesetih nakon što je odapeo Tito moralo se ponešto i popustiti, povečati plaće da se narod malo i zadovolji, dok oni koji su vidjeli da je ovdje sama sirotinja i golotinja, posebno od kraja pedesetih, već je (ako je uspio) pobjegao ili biježao u Njemačku, Francusku, Ameriku, Australiju i tko zna gdje sve - i ti su obično uvijek imali problema jer su zaradili dosta više novaca iako su rintali isto kao i oni u "domovini Jugoslaviji". Jer naš je narod takav. Ono što mu daš zadovoljan je - iako se u duši buni ako mu nije dosta ili dobro. Nitko se nije pitao zašto i koliko ljudi bježi na rad u inozemstvo. Kada sam početkom 1980.-ih godina radio knjigu "Tri stoljeća Pitomače" i to dio o stanovništvu tražio sam i podatke o broju onih ljudi koji sa svojim obiteljima rade i žive na tzv. "privremenom radu". U Zavodu za statistiku tadašnje općine Đurđevac dobio sam odgovor da ti podaci nisu nikada sređeni i da se neznaju točni podaci, pa neka to ni ne objavljivam. Nakon moljakanja uspjeli su mi "drugovi" dozvoliti da objavim podatak da je 1971. godine na privremenom radu bilo iz Pitomače 105 osoba, a 1981. 135. Svi koji su pročitali te podatke dobro su znali da je to glupost jer je Pitomača 1981. godine imala 5857 stanovnika. Dakako, trebalo je prikazivati da je ovdje med i mlijeko, a samo budale i neprijatelji odlaze van. Što se tiče današnjeg SDP-a oni jesu sljedbenici komunista, pa ako je SDP danas velika stranka, druga po veličini to nešto govori. HDZ se u stvari temelji na pokretu «Lijepa naša Hrvatska», a SDP na nostalgiji. Zbog toga su to dvije velike stranke i sve one druge nemaju šanse. Te druge su male i isključivo iz interesa. Čak je i HSS totalno bezvezna stranka koja koalira sa svakime samo da ostane u vlasti. E kada bi se HDZ i SDP ujedinili, a to će se sasvim sigurno morati dogoditi (pa na kraju konca svi su bili do 1990. komunisti (!?) po bilo kojoj liniji – jer ćemo u suprotnome otići vrit. To bi, jednostavno rečeno, trebali svi shvatiti.

Što se Sulimanca tiče sve vrijeme do kraja 1980-ih uglavnom je životario po raznim zbjegovima, ili pak bio u zatvoru. Danas mu se čak i sudi jer se priklonio HDZ-u, no u stvari Sulimanac je znao samo jedno i «kak bilo da bilo samo nek bude Hrvatska». Nije da ga na neki način branim – samo iznosim istinu. Dosta dana prije službenog osnivanja HDZ-a u Zagrebu pio sam kod tadašnjeg turnašičkog župnika zajedno sa Sulimancom, koji mi je dao svežanj upisnica u HDZ pa nek se učlanim i neka učlanim i prijatelje. (Da jesam bio bih među prvih sto članova i možda koji mandat i u Saboru, a danas sa debelom penzijom (?), a ne sa bijedom od 2000 kuna za invaliditet i ratovanje 1991/92. sa dečkima iz koprivničke 117. brigade.) Nitko nije imao pojma što je to. Raspravljali smo o tome što je to HDZ, pa ima i HSS itd. no Sulimancu je u glavi bilo samo, otprilike ovo, «ma Hrvatska, i to sama – to bu Tuđman napravil». Moram spomenuti da o Sulimancu postoji jedan «nepoznati» poveči rukopis (iz razdoblja odmah nakon Sulimančeve smrti) kojega sam upravo ja autor (u suradnji s jednim mojim bivšim prijateljem Tomislavom Mlinjarićom), međutim, ta knjiga kao takva, a niti kao slična nije uspjela doživjeti izdanje. (Nije o njemu što se prikazuje sve «baš tak kak' se prikazuje».) Naime, počele su razne zavrzlame, pa rasprave sa kasnijim ministrom Željkom Pecekom, upleo se i sudac Ustavnog suda Milan Vuković, pojavili su se nevjerojatni ali istiniti podaci o Sulimancu itd. da bi na kraju gotovo sav prikupljeni materijal, neznam točno na koje načine došao do tadašnjeg glavešine Drage Krpine koji je (pre)uredio knjigu po potrebi i koja je dobila naslov «Za slobodu i pravicu» (autori dr. S. Leček i prof. dr. Stipe Botica, 1999.). Imao sam «čast» prvi kupiti prvi prodani primjerak na promociji u tada novosagrađenoj osnovnoj školi u Turnašici za 80 nečega tadašnje valute. Ja vam pišem ono što znam, no o Sulimancu bi se imalo što pisati, ali ovo nije niti vrijeme niti mjesto.

Moram dodati i to da je i 50 godina nakon konstituiranja NDH, 1991, kako sam na početku kazao, bio nezapamćeni događaj za napaćeni hrvatski narod, međutim, što duže naša država Hrvatska postoji samostalno problemi postaju sve veći. Zanima me kakva će situacija biti 2015. ili još koju godinu kasnije?

Branko M. Begović Bego

Ave Maria, ora pro nobis peccatoribus!

srijeda, 13. kolovoza 2014.

Pančo • ulje na platnu 1997.

Nema komentara:

Objavi komentar

Stranice

KONTAKT